Prska, prska bijela staza, jebu Djeda Mraza!


To jutro, naravno - panika. Koja je trajala citav dan, taman dovoljno da svima pukne film koliko sam naporan. Ali navece sam bio miran i tih k’o Sony mp3 player bez slusalica. Procedura kaze da se jelka treba ostaviti ispod otvorenog prozora u dnevnoj sobi, Djed Mraz ce uci, okititi je i staviti poklone ispod nje, ako vidi da sam dobar, ali ne smijem ulaziti u sobu, jer ako ga vidim uplasit ce se i zbrisati, a poklone nece ostaviti. Sjedio sam u kuhinji sa sestrom i mamom i pitao ih zasto tata nije u kuhinji, ako vidi Djeda Mraza nece dobiti poklone od njega. Sat - dva kasnije ulazi tata i sa neskrivenim ushicenjem saopstava da je bio Djeda Mraz. Panicno trcanje prema dnevnoj sobi je uzrokovalo spoticanje o’ prag u kuhinji i bucno tras facom o’ pod, ali kada imas 4 godine i pokloni te cekaju, pojmovi ‘bol’ i ‘povrijedjen ponos’ ne postoje. Dizi se, nastavi jurcat’. Stajala je na regalu, u svojoj velicanstvenoj velicini i bljestavilu, okicena stotinama ukrasa raznoraznih oblika i boja, cokoladicama, vatama koje predstavljaju snijeg, lampicama koje su obasjavale euforicni izraz lica djeteta odraslog u bajci, zelenim papirom pokriveno dno jelke ispod kojeg se naziru pokloni, a na vrhu grandiozni stakleni predmet oblika repetitora na humu. Jebote.

Dobio sam savrseni poklon - veliki milicijski automobil na baterije. Fur’o je, vrtio se, treptala su mu svjetla, sirena je svirala, mojoj sreci nikad kraja. Mama je od Djeda Mraza dobila video kasetu na kojoj je velikim slovima pisalo ‘Haris Dzinovic’. Tada nisam znao zasto place. Ostalih poklona se ne sjecam, jer kasnije se citava familija sjargala u nas stan, jelo se, pilo se, dernecilo se, a nas nekoliko juniora pozaspasmo od umora k’o zaklani. Mama je skoro svaki dan pustala kasetu i pjevala, a ja sam svaki dan iritirao sve oko sebe sirenom na autu. I onda jednoga dana nestade struje. Baterije u autu se potrosise. Mama je i dalje pjevala, ja sam se i dalje igrao, u tisini. Sjecam se, rucali smo u dnevnoj sobi. Auto na podu, meni na dohvat ruke. Roletne su bile spustene, u hodniku su bili yogi duseci, u kuhinju je bilo opasno ulaziti, a u spavace sobe cak i zabranjeno. Na sred stola vruc hljeb, tek iz peci, ispred nas tanjiri, hagra u njima. Jede se u tisini. Uzimam sredinu hljeba, jer korica je tvrda i necu da je jedem jer nemam zdravih zuba. Toliko mi je dosadno da pocinjem da se igram sa hljebom. Vrtim ga po ruci, gnjecim ga, pocinjem praviti oblike od njega. Ocev glas prekide tiÅ¡inu: “Ne igraj se sa hljebom!”. Pogledam ga iznenadjeno i bez prekida se nastavljam igrati. “Ne igraj se sa hljebom, jedi!”, zagrmi glas jos jace, a ja se prepadoh, uzeh kasiku u ruku i natrpah usta. Lagano, hiljski, ponovo pocnem vrtiti hljeb po rukama. Uz zvuk loma plastike, tamno plava papuca prekri auto. Satima sam plakao, ali tek nakon sto sam pojeo rucak i otisao u cosak hodnika. Tek tada sam shvatio sta tacno znaci ‘povrijedjen ponos’. Kada znas da si zasluzio to sto si dobio, kada si svjestan da si samog sebe zajebo sopstvenom gluposcu i tvrdoglavoscu. Mama je i dalje pjevala, a ja sam puzao po podu i ispustao neartikulisane zvukove, glumeci da sam milicijski automobil. Te godine Djed Mraz nije kitio jelku. Jedini poklon koji sam dobio bio je od komsinice sa prvoga sprata, jedno kuhano jaje. Euforija, nevidjena radost i panicno trcanje uz stepenice uzrokovali su saplitanje o’ iste i ne toliko bucno tras moje face, kao i jajeta o’ hladan beton.

Ove godine slavim sa nekoliko drugova i drugarica u finoj kucnoj atmosferi uz lagane zvukove gitara, basova i bubnjeva, nekoliko kultnih trash filmova, dosta hrane, malo herbe i puno pica. Bit ce mi lijepo, bez obzira sto sljedeci dan moram na posao. Pelijepo, u poredjenju sa nekim proslavama Nove Godine. Sranje, u poredjenju s’ drugim.

December 30th, 2006 by Fiso De La Cruz. Posted in Drustvo i politika |No Comments »

Pjansko buntovnicka rijec nostalgicara


Nekad davno me u neka doba noci iz razmisljanja o cijeni prekoracenja mjesecnog limita prenu poznata The Final Countdown melodija. Na displeju pise Dijana. Pritisnuh zeleni gumb i cuh samo panican glas: “Fetvu, okreci fetvu!”. Kontam, ja budale. Upalim TV, okrenem na FeTVu, kad tamo, kad ono. Centralni zatvor, gosti Sejo i Rambo, obojica zavaljeni u fotelje, razvezali raspravu na kojoj bi im i Sergej Macola (34) zavidio, o zlatnom dobu rocka u Jugi i razlogu nagle ekspanzije narodnjaka. Sejo mi je uvijek bio drag, Pusenje je Pusenje jebiga, u bilo kom nacionalnom sastavu, prvi rock bend koji sam slusao. Tekstovi pjesama poput “Balada o Pisonji i zugi” na umu osmogodisnjeg djeteta ostavljaju neizbrisiv trag. Ramba smatram supkom otkad je prije par mjeseci upad na svoju svirku naplacivao 15 Konvertibilnih Mozgova. Nisi Hendriks, mater ti nezajazljivu. Sejo povremeno postavi neko pitanje, Rambo odgovara.

Kaze da je rock u onoj drzavi dozivio medijski bum kada je cika Joza Broz rekao da je ta muzika dobra. To je morao reci, jer tadasnji rock bendovi su bili protiv komunistickog uredjenja drzave, a Jozi nikako nije odgovaralo da neko bude protiv njegove tvorevine. Mislim se nesto, da su ti bendovi znali kakve ce biti posljedice unistenja tog rezima, kurac bi se bunili. I kurci im se ne bi bunili, umjesto da su srali protiv vlade guzili bi nesto i bili sretni. Kaze Rambo i da su narodnjaci dozivjeli ekspanziju jer seljaci postadose mocnici, a mocnici odredjuju kakva se muzika vrti na radiju, po principu koliko para toliko muzike, pa je rock marginalizovan. Kaze i da je prisustvovao nekom festivalu gdje su profesionalni pjevaci narodnjaka nastupali pred petsto retardiranih djecaka i djevojcica, ili kako se on izrazio - djeca ometena u razvoju. Danima poslije koncerta ta djeca se nisu mogla smiriti, bila su preodusevljena. Logican zakljucak je da je to ta talasna duzina, narodnjaci su muzika koja je na nivou sa retardiranom djecom, sto se slaze sa mojom, davno izgovorenom mislju, isprovociranom nepodnosljivim ponasanjem dvojice prijatelja koji su tvrdili da se samo uz narodnjake mozes napit: “Naravno da se vecina ljudi najlakse napije uz narodnjake, naravno da im najvise ta muzika odgovara dok im mozak radi nekoliko puta sporije nego inace, kao i glupim ljudima. U narodnjacima se stalno ista melodija ponavlja, a objasnjenje televizije koja je kod nas emitovala Teletabise na pitanje “Zasto ovakvu glupost emitujete?” je bilo “Djeca vole kada se predmeti i pojave ponavljaju”, pa dolazimo do zakljucka da sto je osoba gluplja i pribliznija nivou djeteta, to vise uziva u narodnjacima.”, na sta su ta dvojica mojih prijatelja jako odlucno i mudro odgovorila: “Ae ‘arane ne seri!”. Sto ti je rec inteligencija.

To se odnosi samo na vecinu, ne treba svako da se pronalazi u ovim rijecima, neki ljudi jednostavno previse razmisljaju o drugim stvarima, muzika im je nikoji kurac u zivotu, pa im je svejedno hoce li se pustati narodnjaci ili klasicna, ali kako najveci sefovi (svi mahom iz neke selendre podno nekih brda) slusaju narodnu, pa naravno da ce se instinktivno i sasvim nenamjerno pokusati pribliziti guzonji, makar po muzickom ukusu. A ni kajmak na dnevnom meniju nije tesko podnijeti kada je poslovni uspjeh u pitanju, al to nije tema danasnjeg izivljavanja na notepadu. Tema je, kao i uvijek, picka. Nije Joza rekao da je rock dobar za dobrobit naroda, vec za dobrobit svoje fotelje, jer se razularena i zagorjela muska masa spremala na drzavni udar, shvativsi da se zenske loze na buntovne rokere, a s obzirom da je rock bio marginalizovan, bile su pod velikim pritiskom jer je bila prevelika razlika izmedju onoga sto zele i onoga sto mogu imati. A i Joza licno je pokupio velike simpatije rulje davsi zeleno svjetlo, sto mu je osiguralo jos cvrscu vladavinu, jos vecu moc i picke ko salate. A narod naivan, ali sretan. Sve je dobro dok gradom ne pocnu hodati milicajci kanibali.

December 28th, 2006 by Fiso De La Cruz. Posted in Pjanska narkomanska |No Comments »

Zena bez oruzja k’o cokolada bez senfa


“Svi ste vi ista govna!”, rijeci jedne od mojih bivsih u trenutku radosti, veselja, istinske srece, bacanja posudja po kuhinji i unistavanja frisko okrecenih zidova u cilju pravilnog nisanjenja i pogadjanja moje glave. Da se ne lazemo, jesmo, svi smo ista govna. Ludaci ne idu u ludnicu da se izlijece vec da prihvate da su ludi i u takvom okruzenju postanu jos ludji. Ako nekome citav zivot govoris da je sovinisticka svinja zar nije za ocekivati da ce to postati?

Nekada davno u doba covjekolikih majmuna jedan muzjak je imao jebacke odnose sa dvije zenke. To se ubrzo saznalo i majmunskom avlijom se brzinom svjetlosti rasirila teorija da ako jedan muzjak moze uraditi tako nesto, onda mogu svi. Zenke su postale nepovjerljive, stalno zajebavale muzjake i maltretirale ih, da bi nakon nekog perioda muzjaci odlucili da se sastanu i odluce sta im je cinit, avlija je u rasulu, zenke protestuju, nece da kuhaju mamutovinu koju su muzjaci teskom mukom ulovili, nece da odrzavaju pecine, i najbitnije od svega, ne daju im.

Skupili se svi muzjaci u zajepcini (zajednicka pecina, primitivna verzija prostorije mjesne zajednice) i pocese zasjedati: ugar ogar ik gruk. Na kraju su odlucili objesiti za muda onog muzjaka sto je prevario svoju zenku. Sretni i zadovoljni svojom odlukom pozurise da zenkama saopste sretnu vijest. Glavni i najjaci cupavac se pope na obliznje stablo i glasnim urlikom obavijesti zenke o odluci. Desilo se nesto neocekivano, prevarena zenka poce skicati, dlakom zarasle oci joj se orosise, ne zeli da voljenog gleda objesenog za muda, oprasta mu sve samo ako ulovi aligatora za veceru. Muzjaku varalici to nije bio neki problem, odlicno lovi aligatore jer im se hinjski prisunja s ledja i udavi ih lijanom. Ostali muzjaci se povinovase odluci prevarene zenke, a mnogi se u sebi cak i osmjehnuse shvativsi da mozda i oni mogu proci bez posljedica ako budu varali.

December 26th, 2006 by Fiso De La Cruz. Posted in Nebuloze i izivljavanje |1 Comment »

« Previous Entries