Tesko je biti buntovnik. Prerizicno. Ne moze svako biti buntovnik, jer buntovnistvo ne predstavlja puko privlacenje paznje sa svrhom postizanja cilja, buntovnistvo se osjeca. Dok sam bio dijete jebavao sam majku svima koji su imali vise od mene i time se hvalili. Marisanje mi je bilo hobi. Nisam znao zasto postojim, niti me interesovalo, jedina bitna stvar je bila da odbranim svoju “cast”.

Skoro svaka osoba u jednom periodu svog zivota postaje svjesna sranja oko sebe i stavlja svoju licnost u drugi plan. Moj prerani ulazak u taj period je bio uzrokovan nemilim dogadjajem koji je i mnogo izdrzljivije i jace od mene prenerazio. Usao sam u period kada sam mislio (znao) da sam samo sicusni i potpuno nebitni kamencic u uzburkanom moru, a ravnoteza plime i oseke se morala ocuvati bez obzira na sredstva, makar to sredstvo bio ja. Pokusavao sam objasniti okolini zasto sam panker, zasto danasnji sistem ne valja, kvari ljude, polako ali sigurno unistava covjecanstvo, rizikujuci da budem potpuno izopsten od drustva. Bio sam uvjeren da trebam i da mogu promijeniti svijet, uciniti ga boljim mjestom za zivot. Ali, jednog vrelog ljeta sva moja uvjerenja i posljednje mrvice ideala padose u vodu. U polumraku, na plazi, po prvi put vidjeh izvornu ljepotu, svetinju, savrseni produkt majke prirode, ni manje ni vise nego 10 centimetara od mog nosa. Tu, u svom punom sjaju, mirisu i ukusu bijase picka.

Od tog trenutka, do dan danas sam cvrsto uvjeren da je jedini razlog mog postojanja picka. Tj. uzivanje iste. Nisam plitak niti bezosjecajan, sto brzopleti citatelj moze olako zakljuciti. Tesko mi je objasniti osjecaje koji imam prema picci jer ti osjecaji prevazilaze sve granice moralnih i politickih zakona, ti osjecaji se ne mogu definisati kao ljubav, jer covjek moze i prestati voljeti, ali picka je uvijek picka, svrha, moc, uzrok, posljedica, pocetak, kraj, ljepota, divota, krasota, savrsenstvo u jedinom materijalnom obliku poznatom covjeku. Slicne osjecaje imam prema vlasnicama istih, sa dosta manjim intenzitetom, jer na kraju krajeva, ne kontrolise vlasnica picku nego picka vlasnicu. Picka je tu vlasnica, zena je samo njen buntovni rob. Picka je nesto najvelicanstvenije i najvrijednije sto postoji. Zene, pazite svoje picke. Vrijede paznje.

Puhao je jugo to jesenje vece. I to onaj veoma topli jugo koji rijetko kojim danom puse, samo ujutru i navece, kada zvukovi gradske divljine utihnu, kada ih nadvlada sum opadajuceg lisca sa drveca, zubor Miljacke i fontane u basti ekskluzivnog restorana, rijetki kreket zaba i pjesma mladih narkomana sa vilsonovog setalista. Jedno od onih veceri kada covjeku dodje da sam proseta, napravi manji krug, preko mosta Bratstva i Jedinstva, prodje Ars Aevi, pa se preko mosta Suade Dilberovic uputi toplom domu. Mladi slikar, Bojan Alic, nije ni sumnjao da ce to vece biti sudbonosno. Blijedo, maltene prozirno lice je nagovjestavalo paklene promjene koje ce nastupiti svakog momenta. Htio se nekome obratiti, ali znao je da bi svaki pokusaj sprjecavanja nadolazeceg zla bio uzaludan, a na kraju krajeva, ko bi ga saslusao, shvatio ozbiljno? Ipak, odlucio je da ne bjezi od sudbine, vec da se suoci s’ njom.

“Sta imam izgubiti?”, mislio je, ali nije mogao smisliti nijedan odgovor. Hrabro je zakoracio preko praga svog stana, u mracni haustor. Pozvao je lift, rukom zagrabio po dzepu i izvadio kutiju york lightsa, u kojoj se, zajedno sa 6 cigareta, nalazio tamno crveni upaljac. Lift je ocigledno bio na nekom od visih spratova dvadesetospratnog nebodera, pa je, u nedostatku strpljenja i zivaca, odlucio sici stepenicama. Po rdjavoj navici, cigaretu je zapalio u haustoru. Vise puta su ga komsije kudile iz istog razloga, ali on nije obracao paznju na stare ljude kojima je sat vec davno otkucao. “Kad li ce odapeti vec jednom?”, stalno se pitao. Starost je prezirao, ali mladost je zivio. Zreliji ljudi su oduvijek govorili da preko svake mjere ide uzvodno, da je previse prkosan, buntovan. Neki su cak govorili da je lud, ali on se nije obazirao na tudja misljenja, kao da je znao da ona nisu bitna, kao da je od dana svog rodjenja znao sta ga ceka to vece. U stvari, nije mogao ni naslutiti. Izasao je iz haustora i uputio se ka malom, naizgled krhkom pjesackom mostu koji Talijani sagradise prije par godina. Navodno umjetnicko djelo. Znao je da nema smisla setati vilsonovim, jer njegovo, i postojanje mnogih drugih zavrsava upravo tu, na tom malenom, do tada beznacajnom mostu.

Stajao je drito ispred prve daske mosta. Nesigurnog hoda, zamagljenog pogleda i dalekih misli, odvazno je koracao preko mosta. Osjecao je da je taj trenutak sve blizi, da je neizbjezan i da je to kraj. U momentu vremenski nemjerljivom, na sredini mosta, kojoj se Bojan priblizavao, ukaza se avetinja, ociju crvenih kao vatra, usiju vilenjaka, lica poput antihristova, bezoblicne konstrukcije skeleta, koze prosarane jasno vidljivim tamno ljubicastim venama iz kojih zloba izvirase poput dima iz plamteceg ognja. “Dje si Ala, krme te ubolo!?”, viknu krezavi Tomo, pruzajuci ruku unezvjerenom Bojanu. Spustivsi dzoint, tupog pogleda i jos tupljeg uma pogleda Tomu i zakljuci: “Razbica”.

Rado se prisjecam dana iz osnovne skole. Tada je pocela kita rasti, stvorio se apetit za zenama, nicale su bubuljice po citavom tijelu… Iz kulturnog i slatkog djeteta nastalo cudoviste. U skoli nije bilo djevojcice preko cije guze moj dlan nije presao, kao sto nije bilo djevojcice ciji dlan nije presao preko mog obraza. I ostavio dobro poznati crveni trag. Mastao sam o mladjim i starijim ucenicama, nastavnicama, drkao nekoliko puta dnevno, nekada i na casu jer je to uzrokovalo navalu vece kolicine adrenalina nego drkanje u svojoj sobi. Da je barem bila moja soba, bio sam podstanar i uzbudjivala me je pomisao da bi gazdarica mogla svakog momenta uci u sobu i zateci me kako drkam.

Raja su mi govorila da sam bolestan. Nisam bio bolestan, nisam znao. A oni nisu znali da ja ne mogu znati. Nisam imao oca koji bi mi objasnio kako se trebam ponasati i sta trebam raditi. Drkao sam danima i nocima i prizeljkivao dan kada cu konacno osjetiti vrelinu onoga na sezdeset cetvrtoj stranici engleskog plejboja iz aprila neke godine. Taj broj engleskog plejboja mi je poklonio djed sa rijecima evo sinko drkaj, oduzimaj se, nauci nesto. I ucio sam, dok nisam naucio skoro sve sto se moze nauciti. Prijatelji su mi se obracali za savjete, pitali me cemu sta sluzi, kako sta uraditi, za rjesavanje svih nedoumica sam bio zaduzen ja, majstor teorije. Prakticnog rada tada nije bilo ni na vidiku. Nekada bi se nazirala nada na horizontu, ali pocetkom srednje skole horizont je naglo postao prevelik za mene i potpuno mi zablokirao pogled. Ostat cu junfer do kraja zivota, mislio sam.

Ali “ljubav udari cesto tamo gdje ne treba i kad joj se covjek najmanje nada”, samo sto u mom slucaju nije ljubav bila u pitanju vec prilika da ga umocim. Ja klinac, ona zena, oboje pjani ko letve, ali nece. Kako nece, ranije je uvijek htio i mogao i trazio vise, a sad kad se konacno ukazala realna prilika mlohava cuna. Citava godina je prosla od toga dok nisam napokon osjetio cari famoznog vodjenja ljubavi. Cari? Dok sam se znojio nad strankinjom kroz glavu mi je prolazila misao da bi mi bilo mnogo lakse rucno ga odraditi nego ovako se muciti. Prevelika ocekivanja me prevarise, razocaranje je bilo neopisivo, bijes u meni jos gori. Znao sam da prvi utisak vara, ali sam se iznenadio koliko laze i zajebava pored toga sto vara. Sta zna dijete sta je sto kila, samo uzme i nosi…