I dok ona priblizavala se meni, kara postajase sve veca i veca, poce da boli jer ne mogase vise istrpiti steg bokserica. Fiksirala me je pogledom, fiksirao sam i ja nju u guzu dvije minute kasnije. Pretvorio sam se u seljaka, samo sto umjesto motokultivatorom, ja oro sam kurcem. Vristala je, vristao sam i ja, vristali smo od bola u dusi i srcu sto znamo da ovoj jebacini doci ce kraj, a mi to nismo zeljeli, nadali smo se da ce trajati vjecno ta nasa ljubav mog cupavog zmaja i njene vlazne pecine. Jauknuo sam i brzo ga izvadio, zalivsi je tecnim dijamantima po glatkim ledjima, a ona iz okreta majgerijem po sred pleksusa me odvali, urlajuci: “Ni pet minuta nisi u stanju da me jebes!”. Povukoh je za kosu i polizah po lijevom obrazu uz komentar: “Kurvo, cetri mjeseca nisam jebo, imaj malo razumijevanja!”, potom joj razvezavsi samarcinu ciji odjek je odzvanjao selendrom satima. Potukli smo se, al’ bio sam jaci, drzao sam joj ruke iznad glave i silovito joj ga nabijao u otromboljenu picetinu brzinom sigurno vecom od zvuka, jer ni pljaskanje koze dva tijela vise nisam cuo, samo zujanje u desnom uhu i glasno dahtanje u lijevom.

“Koje mi uho zuji?”, upitah je, dok smo lezali i pusili zagrljeni, zaljubljeni. Mobilni telefon ucini da moje pitanje ostane bez odgovora. Neka rodica na nekom derneku, neki ljudi, neka muzika, neka droga i neki alkohol. Ko smo mi da se protivimo volji vise sile, nije bez razloga stigao taj poziv. Ulazimo u stan, kad tamo neki Dzek pali i gasi svjetlo. Ostala raja izgubljena. Djeca se nadrogirala. Motamo veselu cigaretu, pusimo je, gubimo se. Sta je ovo, neko mi je stavio drogu u dzoint. Vidi sto je svemir lijep veceras. A sto je smijesan, haha. Vidio sam tristo zvijezda padalica. I Mjesec pada. Gledam ga kako se priblizava, postaje sve veci. Past ce mi na glavu. Bjezi mala, gubi se, Mjesec ce nas zgnjeciti! Pruzam ruku da dohvatim pivu. Ma stotine kilometara do pive, ne mogu ja to. Neko mi baca klipu. Cuclam caj od hmelja i gledam This Binary Universe, psihodelicni DVD spoj elektronske muzike i profesionalnog grafickog dizajna. Nestajem u nadrealnim zubcanicima, spiralama, robotima, bundevama i morbidnim incestuoznim crtanim likovima. Tonem u duboki san. Sanjam ljubav.

Otvaram rosne oci. Sunce jos uvijek nije izaslo. Cokih je u celo i zbrisah. U nove radne pobjede.

Narandja i LD lights u pepeljari na lijevoj, casa cedevite i kutija yorka na desnoj strani radnog stola. Kapuljaca na glavi, preko kapuljace slusalice. Pri pogledu na marku dukserice bogatas, pri pogledu u mozak siroma’. Cujem kako mi eksplodiraju sive mozdane stanice. Mozda je tako najbolje. Manje pameti, manje briga, vise srece. Bas sam talentovan za preseravanje. Al’ da bi srao moras jesti, sto nije lako kad nemas apetita. A meni se bas sere. Toliko o kontraindiktornostima i prakticnoj primjeni besmisla u svakodnevnom zivotu.

Opravdavam se cinjenicom da mi je ispran mozak. Svima nam je. Dokazi su svuda oko nas. Upalis discovery channel i vidis onog Dzon of Goda. On umislja da je neki prevarant, sta li? Dosla zena kod njega na lijecenje, on joj neke ublehe bac’o i nije joj pomogao. Otisla u bolnicu, doktori joj izlijecili tumor i ona na discoveryju tvrdi da je izlijecena konvencionalnom metodom ‘kroz’ Dzon of Goda. Dzon of God je uistinu cudotvorac! Ono sto mene sekira je slijedece: Ljudi sirom planete puse foru. Gledamo te gluposti i automatizmom, uzrokovanim nerazmisljanjem, prihvatamo suplju pricu zdravo za gotovo. Otupljujemo do tacke kad nas glava pocinje boliti od previse razmisljanja. Kao mene sada. Tu gdje me boli glava dolazi do neprirodnih mozdanih aktivnosti. Aktivnosti koje prestaju konzumiranjem nekog od danasnjih lijekova protiv glavobolje. Ako nam lijekovi mogu zaustaviti neprirodne mozdane aktivnosti, sigurno mogu i prirodne. I tako se u jednoj bolesnoj glavi stvori ideja o primjeni svakodnevnih lijekova u svrhu kontrole uma. Farmaceutima nije tesko smuckati neki otrov koji nam onemogucuje koristenje odredjenih dijelova mozga, poput onih za logiku ili individualnu svijest. Onda testiraju lijek. Stave masu pred televizor i masa upija. Nauka tezi robotici. Covjek kojem mozes kontrolisati um je savrseni robot. Stvoritelja pretvaraju u stvorenje. Nekolicina unistava ljudstvo. Globalno zagrijavanje, ratovi, teroristicki napadi, dentalna zavjera, nuklearke, nestanak srednje klase. Znamo da sami sebe vodimo ka unistenju, ali nismo svjesni toga, tako da ne osjecamo potrebu da napokon kazemo “Pa stani pizda ti materina, dze si krenuo, sta to radis?”, iako vise nije ni 5 do 12 vec 12 i 5.

Mir, sreca & prosperitet su misaoni pojmovi. Robovlasnistvo u kojem zivimo nam je predstavljeno kao sistem slobode. Strah me je da nije kontrola misli zasluzna za pasivnost pri pogledu u nemilu buducnost, vec prirodna ogranicenost ljudskog uma, jer prvom mozda ima lijeka, ali drugom - tesko. Smijesi nam se crna sudbina.

Bio je to pravo lijep dan. Skoro k’o ovaj danas, ni previse toplo, ni previse hladno, mozda malo hladnije nego toplije, ali ne previse hladno. Vrane su proizvodile onaj njihov glasni, iritantni zvuk koji ne znam kako se zove, tiho, ali dovoljno glasno da se cuje, ne preglasno. Mali slapovi (slapcici?) Miljacke su nagnali kapi vode da odjekuju svom snagom pada na vodu, ali ne dovoljno glasno da bi prigusili zvonak i tup pad govneta preko slapa, koji nije bio preglasan, tako da se zvuk zubora svijetleceg vodoskoka u basti ispred kafica cuo kristalno jasno, ipak se savrseno uklapajuci u zvuk govneta, kapi vode i vrana, poremecen zujanjem vjetra koji je hladio sunceve zrake tog toplog, oblacnog poslijepodneva.

Dan, kao svaki drugi, prepun stilskih sredstava za pazljivog posmatraca i iskusnog umnog jebaca. Dok su paukovi pleli, nekom smrtonosnu, a nekom iritantnu mrezu u blijedo zutom-bijelom cosku sobe, dok su ponosni, ruzni i agresivni vlasnici setali ruznu i agresivnu pascad vilsonovim, dok su slabiji, zuti i narandjasti listovi padali sa visina od nekoliko metara, a zeleni jos uvijek odolijevali zovu jeseni i gravitacije, tada sam dosao na ideju da jednog dana, kada bude isti takav, sjednem za kompjuter i napisem pricu o tome kako je to bio pravo lijep dan. Skoro k’o ovaj danas, ni previse toplo, ni previse hladno, mozda malo hladnije nego toplije, ali ne previse hladno. Vrane su proizvodile onaj njihov glasni, iritantni zvuk koji ne znam kako se zove, tiho, ali dovoljno glasno da se cuje, ne preglasno. Mali slapovi (slapcici?) Miljacke su nagnali kapi vode da odjekuju svom snagom pada na vodu, ali ne dovoljno glasno da bi prigusili zvonak i tup pad govneta preko slapa, koji nije bio preglasan, tako da se zvuk zubora svijetleceg vodoskoka u basti ispred kafica cuo kristalno jasno, ipak se savrseno uklapajuci u zvuk govneta, kapi vode i vrana, poremecen zujanjem vjetra koji je hladio sunceve zrake tog toplog, oblacnog poslijepodneva. Dan, kao svaki drugi, prepun stilskih sredstava za pazljivog posmatraca i iskusnog umnog jebaca.

Dok su paukovi pleli, nekom smrtonosnu, a nekom iritantnu mrezu u blijedo zutom-bijelom cosku sobe, dok su ponosni, ruzni i agresivni vlasnici setali ruznu i agresivnu pascad vilsonovim, dok su slabiji, zuti i narandjasti listovi padali sa visina od nekoliko metara, a zeleni jos uvijek odolijevali zovu jeseni i gravitacije, tada sam se sjetio proslogodisnje ideje da jednog dana, kada bude isti takav, sjednem za kompjuter i napisem pricu o tome kako je to bio pravo lijep dan. Za mene, lijep k’o svaki drugi. Ne dozvoljavam da mi lijepe stvari promaknu. Ma kako banalne bile. Ljepota uljepsava zivot. Zivot je lijep.