Nakon pola sata zvakanja vec istrule cackalice spustio je slusalicu. Dogovorio se sa Kanitom da to vece provedu u tetkinom stanu, kao sto su provodili svako zajednicko, jer svaki izlazak u javnost bi mogao znaciti njen raskid sa momkom, a kako je momak plaho parali, nije smjela rizikovati. Zalrifu je taj stan sluzio kao “radni prostor”, tu je redovno dovodio svoju raju na cuganje i generalni odmor od pameti, kao i jedre drugarice na pice i partiju dobre stare jebacine. Jeo je supu, pomfrit i piletinu a onda sve zalio kriglom pive. Leglo mu. Zavalio se na kauc, upalio TV i utonuo u duboki san. Kada se probudio otisao je do WC-a i pustio mlaz vrele, prozirne tecnosti iz svog stojka. Pustio je vodu i, bez prethodnog pranja ruku, produzio ka dnevnoj sobi. Pustio je novi CD benda Body Count i odvrnuo do daske. Ko jebe penzionere, mislio je. Sjeo je na kauc, uzeo cigaretu i upaljac i digao noge na sto. U trenutku kada se duhan zazario, sjetio se dogovora sa Kanitom. Plasticni sat sa pijace je bio na komodi ispred njega, ali Zalrif je smatrao da je taj sat proklet, da mu donosi nesrecu, mozda jer nikada nije pokazivao potpuno tacno vrijeme, sto je Zalrifa kao osobu kojoj su govorili da je tacniji od svakog sata uzasno iritiralo. Otisao je u svoju sobu, izvadio mobitel iz hrpe papira na radnom stolu i pogledao vrijeme. Imao je sedam minuta da dodje na dogovoreno mjesto, a nije se ni istusirao, ni jeo, ni oprao zube. Uletio je u kupatilo i onako ustajao od spavanja se samo isprskao dezodoransom po citavom tijelu, obukao farmerke, kosulju i starke i istrcao iz stana. Trceci ka odredistu izvadio je wrigley’s spearmint pakovanje iz dzepa i ubacio dvije zvake u usta. Ne, ubacio je tri zvake. Kasnio je dvije minute, ali je osjetio olaksanje kada je vidio da ni Kanita jos uvijek nije stigla. Cekao je minutu, a onda je nazvao da je pita dokle je. “Tek sam krenula, idi tamo, doci cu ja sama.”, rece cvrkutavi glasic. “Pusi karu, kurvo prljava!”, pomisli grubi glas u njegovoj glavi - od dragosti, naravno.

Usao je u veliki, napucani stan, zavalio se u fotelju, izvadio pola panja trave zaostalog od sinocnjeg derneka, rizlu plus i kutiju cigara. Motao je dzoint i prisjecao se lijepih trenutaka sa Kanitom. Jedno vece je kupio bocu za njega veoma skupog vina, nasuo u visoke case i stavio na sto pored dva dzointa, navukao roletne, upalio romanticnu crvenu lampu u cosku sobe i cekao da se ona pojavi. Ali ona nije dosla. Zaboravila je dogovor. Odlucio je da joj se osveti sljedeci put kada se nadju. Nije dugo cekao. Prijatelj iz srednje ga pozva na rodjendansku proslavu, iako mu nije bio rodjendan, ali to naravno nije razlog da se sta ne popije i ne pojebe. Nakon par konjaka Kanita je mijesala guzom u Zalrifovom krilu. Bili su sami u spavacoj sobi. Uhvatio je za struk, bacio sa sebe na krevet i legao na nju, pritisnuvsi je svom tezinom svoga tijela. Desnom rukom joj mijeseci guz, podvuce lijevu ruku duz lastisa grudnjaka i otkopca ga laganim potezom, prekinuvsi je u po’ “Jel’ pokusavas jednom rukom da mi otk” recenice. Dvije glatke mljekare velicine rukometne lopte se zanjihase na slobodi. Desnu bradavicu joj zarobi medju prste, lijevu medju zube. Stresla se, glumeci uzitak, kad je zavukao desnu ruku pod njene farmerke i gacice i naglo joj nabio prstenjak citavom duzinom u supcic. Svukao ju je potpuno, potom je zgrabivsi za kosu i ugrizavsi za vrat. Prislonio je vrh svoga majmuna na vrelo grotlo picje i njezno ga trljao, dok Kanita vise ne mogade izdrzati: “Upri u me k’o u kravu!”. Nabio ga je do kraja i sacekao par momenata, dok se bol koja se prolomila krhkim mladim tijelom ne pretvori u uzitak i cistu pozudu za divljom jebacinom. Karao ju je grandiozno narednih petnaest-dvadeset minuta. Svrsili su u stilu modernih pornica, on testirajuci koliko joj je grlo duboko, padnuvsi u trans kada ga je progutala cijelog, ona drkajuci otromboljeni, nabubreli krvavo-crveni klitoris. Lezali su zagrljeni, ali nezadovoljeni i prazni u dusi. Pa su se ponovo bacili na posao, mijenjajuci poze, ritmove i melodije tucanja. Kada se, nakon pola sata, napokon umorise - nastavise dalje. Zbog trece ture Kanita citava tri dana nije mogla normalno hodati ni sjediti, pravdajuci se momku da je pala niz stepenice. Na njegovo pitanje jeli pala niz stepenice ili je radila spagu na stepenicama se samo osmjehnu i pokaza zlatnu narukvicu u izlogu. Zalrifu je osim crvenog glavica ostao lijep osjecaj unutrasnjeg blagostanja i zadovoljstva, kao i ideja da bi se mogao svetiti u ratama, sto cesce moguce. “Volim je.”, pomisli.

Zvonjava mobilnog telefona ga prekide u po’ dzointa, potpuno mu rasprsivsi misli. Nepoznat broj. Ipak se javio. Kanitina sestra vristi “Dolazi na urgentnu!”. Petnaestak minuta kasnije stajao je pored bolnickog kreveta i ronio suze. Kanita lezi na krvavoj postelji, dok se njena probijena pluca bore da udahnu jos jedan, posljednji put. “Doktore, doktore, pomagaj bog te jebo!”, urlao je izabranik srca njenog, dok je ona ulazila u svjetlo na kraju tunela, znajuci da povratka nema. Pred umirucim ocima su se munjevito mijenjale slike njenog savrsenog zivota, time izazivajuci jos vecu bol, jer spoznaja da sve to gubi sama za sebe je pogubna, a kamoli jos i udar golfa 4 pri brzini od 80km/h u krhko mlado tijelo. Izdahnula je uz dugi “Ohhh”, strastveno, kao sto je i zivjela. Kurva.

Loza, lavov, piva i veselo “Ajmo!” bijahu dovoljni da pisac umoci svoje pozlaceno pero u tintu i zaboravi da vise nije doba pera i tinte, vec fensi IBM poslovnih laptopa. Izolovan od svijeta i pameti, poce pisati prvu od 666 prica. Odabrao je taj broj shvatajuci da ce glupi ljudi doci do pogresnog zakljucka da se fura na sotonizam, a da ce pametni shvatiti sarkazam. Naravno, bio je sasvim svjestan da je pametnih veoma malo, ali nije mogao odoliti. “Ne pisem zbog citanja, pisem zbog pisanja!”, pomisli, ne shvatajuci da kada bi mu se desilo da mu pokucaju na vrata i kazu “Mi smo iz Neke Glupe Nagradne Igre, da li zelite da primite nagradu od petsto hiljada maraka?”, njegov sarkasticni negirajuci odgovor bio pogresno protumacen i da bi ostao bez tog novca.

Kako ja pak shvatam da takva nagradna igra ne postoji, dozvoljavam svom glavnom liku piscu ovakav propust, omogucavajuci mu da na kraju ipak ne postane predmetom ismijavanja nekih tamo sporednih likova. Skoncentrisimo se na glavnog lika, jebo sporedne likove. Sporedni likovi su ionako sve same oskudno odjevene zene, pa nicem drugom ni ne sluze. Pisac pomisli da se zanio, ali je ipak odlucio da nastavi, shvatajuci da njegove najmracnije misli izlaze na sunce, da govna isplivavaju i da je to jedinstvena prilika da roman postane bestseler. Ja pomislih da sam pretjerao, ali uzimajuci u obzir da je ovo prica u prici, osjetih ostru bol podno mokracnog mjehura i nastavih dalje sa kontraindiktornostima i koristenjem rijeci cije znacenje u ovom trenutku ne shvatam najbolje, niti znam da li ih pravilno upotrebljavam, ali daju na znacaju. Prva prica zvat ce se Prica Prva, mudro i snalazljivo odluci pisac i poce se histericno smijati svojoj gluposti i nedomisljatosti. “Osjecaj nepripadnosti je uzasan. Kazu. Ja ne bih znao.”, napisa pa zastade, pomisli da je to laz, nervozno iz jeftine kutije izvuce jos jeftiniju cigaretu i zapali je. Posmatrao je kako mu zar u talasima krade duhan pa pozuri sa uvlacenjem stetnih materija u svoja vec sasvim crna pluca.

Kada je shvatio kakvu glupost radi, posmatrao je igru dima. “Razuzdan, slobodan, bez ikakvih problema”, pomisli pisac. Potom tu misao zapisa, shvativsi da je to idealna sljedeca recenica, koja omogucuje savrseno skladan nastavak price ali ipak suzava mogucnost izbora kraja. Pocetak je predvidiv iako ga pisu drugi, ali i kraj je, bez obzira sto ga pisemo mi, naizgled slobodna i svemocna bica. Tacke A i B su poznate, ali na nama je da te dvije tacke spojimo najbolje sto znamo. Ravna linija ili nedefinisana skrabotina? Nije zlatna sredina zlatna tek tako. Ali sta ako krenemo iz tacke A i nikada ne dodjemo do tacke B. Liniju proizvoljnog oblika ostavimo nezavrsenu, na pola puta? “Neka se zove Nezavrsena Zbirka Nezavrsenih Prica”, odluci pisac. Nazalost, zaludjen svojom zeljom da vjecno postoji zaboravio je osnovni zakon prirode, da sve sto ima pocetak ima i kraj. Ako ti, gospodine pisce, nisi u stanju da liniju produzis do tacke B, produzit cu je ja. Gubis mogucnost izbora, nemas slobodnu volju, ja ti krojim sudbinu i ja kazem da za tebe vise nema ni prostora ni vremena. Ionako si bio konfuzan i naporan lik.

“U posljednje vrijeme svjedoci smo vandalskoga ponasanja vise nacionalistickih organizacija. Pocelo je sa fasistickim pokretom dosta! i njihovim “mirnim” protestima, nastavilo se sa sarenim revolucionarima direktnim napadom na predsjednistvo i organ. Vlasti. Ovi mladi, zaludjeni ovisnici o LSD-ju, tzv. buntovnici koji sebe nazivaju revolucionarima svjesno degradiraju moju mogucnost manipulacije narodom i time unistavaju desetogodisnju tradiciju ilegalnih aktivnosti kojima rukovodim. Takvo ponasanje necu trpiti. Prisiljen sam djelovati protiv tih mladih samoprozvanih demokrata i boraca za ljudska prava. Necuveno, oni se cak zalazu za ravnopravnost svih drzavljana BiH! Ne mogu odoliti da se ne zapitam, kako ce meni, jednom od sefova drzave, biti ravnopravan neko ko nema sta da jede dok moju porodicu i mene sofer vozi u audiju A8 ka nepoznatoj, tajnoj destinaciji na obali Jadranskoga mora, sve na trosak drzave i stanovnika koji placaju PDV u te svrhe. Ne ide to tako danas, pojest ce mrak svakoga ko mi se bude protivio.”, zapisa Glavonja i zapali jeftinu Vera Cruz cigaru, duboko udahnu i nakaslja se. “sta je ovo ovako jako?”, unezvijeri se, ni ne sluteci koliko se brzo popeo na visoku poziciju u vladi. Mudra izreka “Neznanje je blagoslov” nije uvijek tacna, rekli bi znalci. Napredovao je prebrzo da bi se stigao upoznati sa zivotom na visokoj nozi. Vec je zaboravio da je do prije 3 godine nani u Podlugovima ostrio kosu, a potom pokosio skoro kompletnu livadu. Nije mogao pokositi samo onaj dio kuda potok prolazi jer je zemlja bila previse rastresita i vlazna, dusu dala za okliznuti se i pasti u mulj.

Na drugoj strani pameti, u stanu relativno blizu Glavonjinom, plave kose i jos plavlje sljive na oku plakala je lijepa mlada zena. “Glupaco, kurvo!”, urlao je njen malo stariji i puno ruzniji muz, drzeci je lijevom rukom za kosu, desnom centrirajuci pleksus.

Na istoj strani pameti, na drugom kraju grada, sjede troje mladih ljudi. Dva mladica i djevojka. Sa osmjehom na licu i spokojnoscu u dusi posmatrali su kutiju cigareta na stolu. Svo troje posmatraju istu kutiju, a svako je razlicito vidi. Pozitiva mrtva. “Hoces s’ nama na pivu?”, djevojka prekide idealnu tisinu. “Ma samo vi, ja nemam snage da dopuzem do auta.”, teskog srca i jos tezih kapaka odgovorih. “Neznanje je blagoslov!”, pomislih, shvatajuci da mi se percepcija okoline i vremena vidno pogorsala, ali da su mi misli puno dublje, detaljnije i skoncentrisanije. Posmatram svijet iz potpuno druge perspektive.

Na trecem kraju pameti, na trecoj strani svijeta, sestogodisnje dijete gubi oba roditelja u samoubilackom teroristickom napadu. Nepredvidljivost onoga sto nazivamo zivot odnosi jos jednu zrtvu. Zrtvu, tragicniju od svih zrtvi odnijetih smrcu. Lako je mrtvima.