The Remek Djelo, kritika ocima cinicnog soviniste


Te kisne, tople, tisinom ne odvec snaznog povjetarca ispunjene veceri, pod 60 wattnim osvjetljenjem prigusenim sjenkom sopstvenih donjih ekstremiteta u ulozi podmetaca, procitah posljednje rijeci the Remek Djela, vidno se razocarah te odlucih bogohuliti, napisavsi alternativni zavrsetak. Zanimljiviji, bombasticniji, nesablonski koncipiran i relativno sokantan malobrojnom citateljstvu.

The Remek Djelo zavrsava idilicno-pateticnom scenom, opisanom po vec isprobanom receptu dugovjecnog literarnog kuhara. Debela, agresivna, u nedostatku intrigantnijeg lika slikovito opisana macka ozdravila, srce cangrizave babetine-svodnika se toboze smeksalo, maloljetna kurvica oko koje se citav svemir vrti se zaljubi u glavnog lafca, gospodina u poznijim godinama koji sa svojih poznijih dvjesto i kusur sa osmijehom na licu, nekom fenci antiknim muzickim ostvarenjem na usnama i dvije zdrave u glavi voza biciklo po prodavnici, misleci da je zaljubljen, ne znajuci da nisu u pitanju leptirici, vec salamonela u stomaku. Primitivni, iskonski sovinista u meni se pobuni i rece… Ne rece nista, zdrav razum ga poklopi i mudro prozbori:”Nije svijet crno-bijel! Znas ovu svoju malu neznanku tako kratko, a ipak kad je vidis ne primjecujes samo socne, pune usne koje te zovu, mole da zube zarijes u njih, ne primjecujes samo neodoljive, zamamne obline koje te navode na bludne misli, vec ti paznu okupiraju i od samog neba plavlje oci koje te, i sam znas, citaju bolje no sto citas sam sebe!”. Shvatih, nije do mog neznanja ili neukusa, vec do opste izmorenosti ponavljanjem, kako svakodnevnicom, tako i samim ljudskim bitisanjem. Nakon uvodnog mamljenja potencijalne publike, slijedi vec nebrojeno puta prezvakana, no na sto drugaciji i neprepoznatljiviji nacin servirana radnja, do samog hepi enda. No nije uvijek hepi end, progundzati ce vec povrsno zainteresovani naivac, prisjecajuci se par naslova visokotiraznih knjizevnih, cesce filmskih uradaka. Da, ali ne vraca li nas to na vec spomenuti isprobani recept? Stoga, pokusajmo staviti raspjevanog starca u nepredvidljivu situaciju: Visokorizicno je danasnje doba, a zaljubljeni curetak nije koristio zastitu pri skidanju junfa, te je fasovao triper, koji je putem oralnog zadovoljstva pronasao gostoljubivog domacina u samome starcu, od koga se u tim godinama ne moze ni ocekivati nista pametnije do naivnog tumacenja peckanja u spolovilu pri mokrenju kao puki mladalacki naboj koji potice iz oklembesenih sjemenjara, pratioca njegovoga slampavog alata.

No, kako bi ovakvo ismijavanje glavnoga junaka naislo na bujicu negodovanja ozbiljnih i uglednih knjizevnih kriticara, takvo sto uvazenom autoru nije ni proslo kroz glavu. Ipak, da nije svjetla, ni tame ne bi bilo i uvijek ce postojati oni koji ce, makar krsili zakone, radije glavom kroz zid, kurcem po labrnji, pa cak i prstom u govno, nebili se uspjeli malo izdvojiti iz sablasne jednolicne mase, cisto iz sebicnog osjecaja samozadovoljstva, nesputani resetkama zatvora koji civilizacijom nazivamo.

May 30th, 2007 by Fiso De La Cruz. Posted in Drustvo i politika |2 Comments »

Naprsla lobanja od govana


Narandja i LD lights u pepeljari na lijevoj, casa cedevite i kutija yorka na desnoj strani radnog stola. Kapuljaca na glavi, preko kapuljace slusalice. Pri pogledu na marku dukserice bogatas, pri pogledu u mozak siroma’. Cujem kako mi eksplodiraju sive mozdane stanice. Mozda je tako najbolje. Manje pameti, manje briga, vise srece. Bas sam talentovan za preseravanje. Al’ da bi srao moras jesti, sto nije lako kad nemas apetita. A meni se bas sere. Toliko o kontraindiktornostima i prakticnoj primjeni besmisla u svakodnevnom zivotu.

Opravdavam se cinjenicom da mi je ispran mozak. Svima nam je. Dokazi su svuda oko nas. Upalis discovery channel i vidis onog Dzon of Goda. On umislja da je neki prevarant, sta li? Dosla zena kod njega na lijecenje, on joj neke ublehe bac’o i nije joj pomogao. Otisla u bolnicu, doktori joj izlijecili tumor i ona na discoveryju tvrdi da je izlijecena konvencionalnom metodom ‘kroz’ Dzon of Goda. Dzon of God je uistinu cudotvorac! Ono sto mene sekira je slijedece: Ljudi sirom planete puse foru. Gledamo te gluposti i automatizmom, uzrokovanim nerazmisljanjem, prihvatamo suplju pricu zdravo za gotovo. Otupljujemo do tacke kad nas glava pocinje boliti od previse razmisljanja. Kao mene sada. Tu gdje me boli glava dolazi do neprirodnih mozdanih aktivnosti. Aktivnosti koje prestaju konzumiranjem nekog od danasnjih lijekova protiv glavobolje. Ako nam lijekovi mogu zaustaviti neprirodne mozdane aktivnosti, sigurno mogu i prirodne. I tako se u jednoj bolesnoj glavi stvori ideja o primjeni svakodnevnih lijekova u svrhu kontrole uma. Farmaceutima nije tesko smuckati neki otrov koji nam onemogucuje koristenje odredjenih dijelova mozga, poput onih za logiku ili individualnu svijest. Onda testiraju lijek. Stave masu pred televizor i masa upija. Nauka tezi robotici. Covjek kojem mozes kontrolisati um je savrseni robot. Stvoritelja pretvaraju u stvorenje. Nekolicina unistava ljudstvo. Globalno zagrijavanje, ratovi, teroristicki napadi, dentalna zavjera, nuklearke, nestanak srednje klase. Znamo da sami sebe vodimo ka unistenju, ali nismo svjesni toga, tako da ne osjecamo potrebu da napokon kazemo “Pa stani pizda ti materina, dze si krenuo, sta to radis?”, iako vise nije ni 5 do 12 vec 12 i 5.

Mir, sreca & prosperitet su misaoni pojmovi. Robovlasnistvo u kojem zivimo nam je predstavljeno kao sistem slobode. Strah me je da nije kontrola misli zasluzna za pasivnost pri pogledu u nemilu buducnost, vec prirodna ogranicenost ljudskog uma, jer prvom mozda ima lijeka, ali drugom - tesko. Smijesi nam se crna sudbina.

January 27th, 2007 by Fiso De La Cruz. Posted in Drustvo i politika |3 Comments »

Cudni su putovi gospodnji


“U posljednje vrijeme svjedoci smo vandalskoga ponasanja vise nacionalistickih organizacija. Pocelo je sa fasistickim pokretom dosta! i njihovim “mirnim” protestima, nastavilo se sa sarenim revolucionarima direktnim napadom na predsjednistvo i organ. Vlasti. Ovi mladi, zaludjeni ovisnici o LSD-ju, tzv. buntovnici koji sebe nazivaju revolucionarima svjesno degradiraju moju mogucnost manipulacije narodom i time unistavaju desetogodisnju tradiciju ilegalnih aktivnosti kojima rukovodim. Takvo ponasanje necu trpiti. Prisiljen sam djelovati protiv tih mladih samoprozvanih demokrata i boraca za ljudska prava. Necuveno, oni se cak zalazu za ravnopravnost svih drzavljana BiH! Ne mogu odoliti da se ne zapitam, kako ce meni, jednom od sefova drzave, biti ravnopravan neko ko nema sta da jede dok moju porodicu i mene sofer vozi u audiju A8 ka nepoznatoj, tajnoj destinaciji na obali Jadranskoga mora, sve na trosak drzave i stanovnika koji placaju PDV u te svrhe. Ne ide to tako danas, pojest ce mrak svakoga ko mi se bude protivio.”, zapisa Glavonja i zapali jeftinu Vera Cruz cigaru, duboko udahnu i nakaslja se. “sta je ovo ovako jako?”, unezvijeri se, ni ne sluteci koliko se brzo popeo na visoku poziciju u vladi. Mudra izreka “Neznanje je blagoslov” nije uvijek tacna, rekli bi znalci. Napredovao je prebrzo da bi se stigao upoznati sa zivotom na visokoj nozi. Vec je zaboravio da je do prije 3 godine nani u Podlugovima ostrio kosu, a potom pokosio skoro kompletnu livadu. Nije mogao pokositi samo onaj dio kuda potok prolazi jer je zemlja bila previse rastresita i vlazna, dusu dala za okliznuti se i pasti u mulj.

Na drugoj strani pameti, u stanu relativno blizu Glavonjinom, plave kose i jos plavlje sljive na oku plakala je lijepa mlada zena. “Glupaco, kurvo!”, urlao je njen malo stariji i puno ruzniji muz, drzeci je lijevom rukom za kosu, desnom centrirajuci pleksus.

Na istoj strani pameti, na drugom kraju grada, sjede troje mladih ljudi. Dva mladica i djevojka. Sa osmjehom na licu i spokojnoscu u dusi posmatrali su kutiju cigareta na stolu. Svo troje posmatraju istu kutiju, a svako je razlicito vidi. Pozitiva mrtva. “Hoces s’ nama na pivu?”, djevojka prekide idealnu tisinu. “Ma samo vi, ja nemam snage da dopuzem do auta.”, teskog srca i jos tezih kapaka odgovorih. “Neznanje je blagoslov!”, pomislih, shvatajuci da mi se percepcija okoline i vremena vidno pogorsala, ali da su mi misli puno dublje, detaljnije i skoncentrisanije. Posmatram svijet iz potpuno druge perspektive.

Na trecem kraju pameti, na trecoj strani svijeta, sestogodisnje dijete gubi oba roditelja u samoubilackom teroristickom napadu. Nepredvidljivost onoga sto nazivamo zivot odnosi jos jednu zrtvu. Zrtvu, tragicniju od svih zrtvi odnijetih smrcu. Lako je mrtvima.

January 9th, 2007 by Fiso De La Cruz. Posted in Drustvo i politika |2 Comments »