“Ma jebo kurvu ba!”, rece Stribor i tresnu praznu casicu, u kojoj nekad Jack bi, o zid iza sanka. “Striba, jel’ to hoces da ti cerka postane siroce?!”, viknu Vlado, vlasnik kafane “4 jahacice apokalipse”. Stribor izvadi cvaju i cenera iz novcanika i poce naglas da sabire: “Sest tura, dva’es cetiri marke, jedna za casicu i petaka s’o sam ti jebo Lejlu!”. Lejla, Vladina zena, preminula je u martu prosle godine. Poslije sest dana u komi, nakon sto je sletila sa ceste u Yugi i ostala prakticno zgnjecena, zajedno sa svojim ljubavnikom koji je podlegao povredama na licu mjesta, srce joj je prestalo kucati jer je aparatima koji su je odrzavali u zivotu, iz jos uvijek nerazjasnjenih razloga, prekinut dovod elektricne energije. “Ne uzimaj mi pokojnu zenu u prljava usta!”, prourla Vlado, skoci preko sanka i zgrabi Stribora lijevom rukom za gusu. “Kad je mogla ona mene mogu i ja nju!”, jedva prozbori, nemocan da se oslobodi Vladine masivne ruke. Vlado zaurla i stisnu ga jos jace, odize ga s’ poda, zamahnu desnom i opali ga drito u usta. Pa jos jednom. Pa jos.

Nije prestajao dok krv potpuno ne pokri Striborovo lice. Baci ga na zemlju i poce ga udarati nogama. U glavu, u vrat, u stomak, nije uopste gledao gdje udara, bilo mu je bitno samo da potpuno iskali bijes na vec onesvijescenom, krvavom pijancu na podu. Jedan gost se osili i prileti, pokusa ga odmaknuti, a on ga zgrabi za kosu i silovito mu lice nabi na cosak sanka, pritom mu izbivsi sve prednje zube. Stribor odavno nema niti jednog zuba u vilici, ali sada je bilo upitno da li ce imati ijednu citavu kost u tijelu nakon sto pobudaljeli grmalj zavrsi sa njim. Podize ga i nasloni na sank, dohvati flasu iznad sanka, razbi joj dno i skoro citavu je zabi u Striborova prsa. Cuo se zvuk krckanja komada stakla u nemocnom tijelu. Poce da krklja, krv i pjena mu krenuse na usta, oci zakolutase. Gosti se razbjezase. Vlado baci les na pod i pljunu ga. Ode u ostavu, uze deku, umota ga i odvuce u sredinu prostorije. Polio ga je litrima alkohola, izvadio iz dzepa Air Force zippo koji mu je Lejla poklonila pet dana pred vjencanje i kresnuo. Gledao je plamen i prisjecao se koliko je molila svog brata iz Bostona da joj nabavi taj zippo, samo zato sto mu je djecacki san bio da bude pilot. Gledao je Top Gun bez daha. Privukao je stolicu blize mrtvom jadniku, otpio gutljaj vodke i bacio zippo na deku. “Dijelimo istu sudbinu u ljubavi, prijatelju.”, pomisli, shvatajuci da se ovaj propio kada je saznao da ga Milena vara. “Zar drugovi iz djetinjstva ovako da skoncaju, zbog prokletih zena?”, rece ravnodusnim glasom, izvadivsi cigaretu iz kutije i zapalivsi je od vatru sa deke. Suza mu kanu niz obraz.

Hitra milicija je dosla tacno na vrijeme da ugasi par preostalih plamicaka i ocisti zgariste. Striborov kostur su identifikovali po laznom Roleksu na zglobu gdje je nekada bila desna ruka. Vladino tijelo su skuzili u sumi neki klinci koji su se igrali ledenog cike dva dana kasnije, sa metkom u celu. Pistolj nikada nisu nasli.

Bio je to pravo lijep dan. Skoro k’o ovaj danas, ni previse toplo, ni previse hladno, mozda malo hladnije nego toplije, ali ne previse hladno. Vrane su proizvodile onaj njihov glasni, iritantni zvuk koji ne znam kako se zove, tiho, ali dovoljno glasno da se cuje, ne preglasno. Mali slapovi (slapcici?) Miljacke su nagnali kapi vode da odjekuju svom snagom pada na vodu, ali ne dovoljno glasno da bi prigusili zvonak i tup pad govneta preko slapa, koji nije bio preglasan, tako da se zvuk zubora svijetleceg vodoskoka u basti ispred kafica cuo kristalno jasno, ipak se savrseno uklapajuci u zvuk govneta, kapi vode i vrana, poremecen zujanjem vjetra koji je hladio sunceve zrake tog toplog, oblacnog poslijepodneva.

Dan, kao svaki drugi, prepun stilskih sredstava za pazljivog posmatraca i iskusnog umnog jebaca. Dok su paukovi pleli, nekom smrtonosnu, a nekom iritantnu mrezu u blijedo zutom-bijelom cosku sobe, dok su ponosni, ruzni i agresivni vlasnici setali ruznu i agresivnu pascad vilsonovim, dok su slabiji, zuti i narandjasti listovi padali sa visina od nekoliko metara, a zeleni jos uvijek odolijevali zovu jeseni i gravitacije, tada sam dosao na ideju da jednog dana, kada bude isti takav, sjednem za kompjuter i napisem pricu o tome kako je to bio pravo lijep dan. Skoro k’o ovaj danas, ni previse toplo, ni previse hladno, mozda malo hladnije nego toplije, ali ne previse hladno. Vrane su proizvodile onaj njihov glasni, iritantni zvuk koji ne znam kako se zove, tiho, ali dovoljno glasno da se cuje, ne preglasno. Mali slapovi (slapcici?) Miljacke su nagnali kapi vode da odjekuju svom snagom pada na vodu, ali ne dovoljno glasno da bi prigusili zvonak i tup pad govneta preko slapa, koji nije bio preglasan, tako da se zvuk zubora svijetleceg vodoskoka u basti ispred kafica cuo kristalno jasno, ipak se savrseno uklapajuci u zvuk govneta, kapi vode i vrana, poremecen zujanjem vjetra koji je hladio sunceve zrake tog toplog, oblacnog poslijepodneva. Dan, kao svaki drugi, prepun stilskih sredstava za pazljivog posmatraca i iskusnog umnog jebaca.

Dok su paukovi pleli, nekom smrtonosnu, a nekom iritantnu mrezu u blijedo zutom-bijelom cosku sobe, dok su ponosni, ruzni i agresivni vlasnici setali ruznu i agresivnu pascad vilsonovim, dok su slabiji, zuti i narandjasti listovi padali sa visina od nekoliko metara, a zeleni jos uvijek odolijevali zovu jeseni i gravitacije, tada sam se sjetio proslogodisnje ideje da jednog dana, kada bude isti takav, sjednem za kompjuter i napisem pricu o tome kako je to bio pravo lijep dan. Za mene, lijep k’o svaki drugi. Ne dozvoljavam da mi lijepe stvari promaknu. Ma kako banalne bile. Ljepota uljepsava zivot. Zivot je lijep.

“Svi ste vi ista govna!”, rijeci jedne od mojih bivsih u trenutku radosti, veselja, istinske srece, bacanja posudja po kuhinji i unistavanja frisko okrecenih zidova u cilju pravilnog nisanjenja i pogadjanja moje glave. Da se ne lazemo, jesmo, svi smo ista govna. Ludaci ne idu u ludnicu da se izlijece vec da prihvate da su ludi i u takvom okruzenju postanu jos ludji. Ako nekome citav zivot govoris da je sovinisticka svinja zar nije za ocekivati da ce to postati?

Nekada davno u doba covjekolikih majmuna jedan muzjak je imao jebacke odnose sa dvije zenke. To se ubrzo saznalo i majmunskom avlijom se brzinom svjetlosti rasirila teorija da ako jedan muzjak moze uraditi tako nesto, onda mogu svi. Zenke su postale nepovjerljive, stalno zajebavale muzjake i maltretirale ih, da bi nakon nekog perioda muzjaci odlucili da se sastanu i odluce sta im je cinit, avlija je u rasulu, zenke protestuju, nece da kuhaju mamutovinu koju su muzjaci teskom mukom ulovili, nece da odrzavaju pecine, i najbitnije od svega, ne daju im.

Skupili se svi muzjaci u zajepcini (zajednicka pecina, primitivna verzija prostorije mjesne zajednice) i pocese zasjedati: ugar ogar ik gruk. Na kraju su odlucili objesiti za muda onog muzjaka sto je prevario svoju zenku. Sretni i zadovoljni svojom odlukom pozurise da zenkama saopste sretnu vijest. Glavni i najjaci cupavac se pope na obliznje stablo i glasnim urlikom obavijesti zenke o odluci. Desilo se nesto neocekivano, prevarena zenka poce skicati, dlakom zarasle oci joj se orosise, ne zeli da voljenog gleda objesenog za muda, oprasta mu sve samo ako ulovi aligatora za veceru. Muzjaku varalici to nije bio neki problem, odlicno lovi aligatore jer im se hinjski prisunja s ledja i udavi ih lijanom. Ostali muzjaci se povinovase odluci prevarene zenke, a mnogi se u sebi cak i osmjehnuse shvativsi da mozda i oni mogu proci bez posljedica ako budu varali.