Loza, lavov, piva i veselo “Ajmo!” bijahu dovoljni da pisac umoci svoje pozlaceno pero u tintu i zaboravi da vise nije doba pera i tinte, vec fensi IBM poslovnih laptopa. Izolovan od svijeta i pameti, poce pisati prvu od 666 prica. Odabrao je taj broj shvatajuci da ce glupi ljudi doci do pogresnog zakljucka da se fura na sotonizam, a da ce pametni shvatiti sarkazam. Naravno, bio je sasvim svjestan da je pametnih veoma malo, ali nije mogao odoliti. “Ne pisem zbog citanja, pisem zbog pisanja!”, pomisli, ne shvatajuci da kada bi mu se desilo da mu pokucaju na vrata i kazu “Mi smo iz Neke Glupe Nagradne Igre, da li zelite da primite nagradu od petsto hiljada maraka?”, njegov sarkasticni negirajuci odgovor bio pogresno protumacen i da bi ostao bez tog novca.

Kako ja pak shvatam da takva nagradna igra ne postoji, dozvoljavam svom glavnom liku piscu ovakav propust, omogucavajuci mu da na kraju ipak ne postane predmetom ismijavanja nekih tamo sporednih likova. Skoncentrisimo se na glavnog lika, jebo sporedne likove. Sporedni likovi su ionako sve same oskudno odjevene zene, pa nicem drugom ni ne sluze. Pisac pomisli da se zanio, ali je ipak odlucio da nastavi, shvatajuci da njegove najmracnije misli izlaze na sunce, da govna isplivavaju i da je to jedinstvena prilika da roman postane bestseler. Ja pomislih da sam pretjerao, ali uzimajuci u obzir da je ovo prica u prici, osjetih ostru bol podno mokracnog mjehura i nastavih dalje sa kontraindiktornostima i koristenjem rijeci cije znacenje u ovom trenutku ne shvatam najbolje, niti znam da li ih pravilno upotrebljavam, ali daju na znacaju. Prva prica zvat ce se Prica Prva, mudro i snalazljivo odluci pisac i poce se histericno smijati svojoj gluposti i nedomisljatosti. “Osjecaj nepripadnosti je uzasan. Kazu. Ja ne bih znao.”, napisa pa zastade, pomisli da je to laz, nervozno iz jeftine kutije izvuce jos jeftiniju cigaretu i zapali je. Posmatrao je kako mu zar u talasima krade duhan pa pozuri sa uvlacenjem stetnih materija u svoja vec sasvim crna pluca.

Kada je shvatio kakvu glupost radi, posmatrao je igru dima. “Razuzdan, slobodan, bez ikakvih problema”, pomisli pisac. Potom tu misao zapisa, shvativsi da je to idealna sljedeca recenica, koja omogucuje savrseno skladan nastavak price ali ipak suzava mogucnost izbora kraja. Pocetak je predvidiv iako ga pisu drugi, ali i kraj je, bez obzira sto ga pisemo mi, naizgled slobodna i svemocna bica. Tacke A i B su poznate, ali na nama je da te dvije tacke spojimo najbolje sto znamo. Ravna linija ili nedefinisana skrabotina? Nije zlatna sredina zlatna tek tako. Ali sta ako krenemo iz tacke A i nikada ne dodjemo do tacke B. Liniju proizvoljnog oblika ostavimo nezavrsenu, na pola puta? “Neka se zove Nezavrsena Zbirka Nezavrsenih Prica”, odluci pisac. Nazalost, zaludjen svojom zeljom da vjecno postoji zaboravio je osnovni zakon prirode, da sve sto ima pocetak ima i kraj. Ako ti, gospodine pisce, nisi u stanju da liniju produzis do tacke B, produzit cu je ja. Gubis mogucnost izbora, nemas slobodnu volju, ja ti krojim sudbinu i ja kazem da za tebe vise nema ni prostora ni vremena. Ionako si bio konfuzan i naporan lik.

Nekad davno me u neka doba noci iz razmisljanja o cijeni prekoracenja mjesecnog limita prenu poznata The Final Countdown melodija. Na displeju pise Dijana. Pritisnuh zeleni gumb i cuh samo panican glas: “Fetvu, okreci fetvu!”. Kontam, ja budale. Upalim TV, okrenem na FeTVu, kad tamo, kad ono. Centralni zatvor, gosti Sejo i Rambo, obojica zavaljeni u fotelje, razvezali raspravu na kojoj bi im i Sergej Macola (34) zavidio, o zlatnom dobu rocka u Jugi i razlogu nagle ekspanzije narodnjaka. Sejo mi je uvijek bio drag, Pusenje je Pusenje jebiga, u bilo kom nacionalnom sastavu, prvi rock bend koji sam slusao. Tekstovi pjesama poput “Balada o Pisonji i zugi” na umu osmogodisnjeg djeteta ostavljaju neizbrisiv trag. Ramba smatram supkom otkad je prije par mjeseci upad na svoju svirku naplacivao 15 Konvertibilnih Mozgova. Nisi Hendriks, mater ti nezajazljivu. Sejo povremeno postavi neko pitanje, Rambo odgovara.

Kaze da je rock u onoj drzavi dozivio medijski bum kada je cika Joza Broz rekao da je ta muzika dobra. To je morao reci, jer tadasnji rock bendovi su bili protiv komunistickog uredjenja drzave, a Jozi nikako nije odgovaralo da neko bude protiv njegove tvorevine. Mislim se nesto, da su ti bendovi znali kakve ce biti posljedice unistenja tog rezima, kurac bi se bunili. I kurci im se ne bi bunili, umjesto da su srali protiv vlade guzili bi nesto i bili sretni. Kaze Rambo i da su narodnjaci dozivjeli ekspanziju jer seljaci postadose mocnici, a mocnici odredjuju kakva se muzika vrti na radiju, po principu koliko para toliko muzike, pa je rock marginalizovan. Kaze i da je prisustvovao nekom festivalu gdje su profesionalni pjevaci narodnjaka nastupali pred petsto retardiranih djecaka i djevojcica, ili kako se on izrazio - djeca ometena u razvoju. Danima poslije koncerta ta djeca se nisu mogla smiriti, bila su preodusevljena. Logican zakljucak je da je to ta talasna duzina, narodnjaci su muzika koja je na nivou sa retardiranom djecom, sto se slaze sa mojom, davno izgovorenom mislju, isprovociranom nepodnosljivim ponasanjem dvojice prijatelja koji su tvrdili da se samo uz narodnjake mozes napit: “Naravno da se vecina ljudi najlakse napije uz narodnjake, naravno da im najvise ta muzika odgovara dok im mozak radi nekoliko puta sporije nego inace, kao i glupim ljudima. U narodnjacima se stalno ista melodija ponavlja, a objasnjenje televizije koja je kod nas emitovala Teletabise na pitanje “Zasto ovakvu glupost emitujete?” je bilo “Djeca vole kada se predmeti i pojave ponavljaju”, pa dolazimo do zakljucka da sto je osoba gluplja i pribliznija nivou djeteta, to vise uziva u narodnjacima.”, na sta su ta dvojica mojih prijatelja jako odlucno i mudro odgovorila: “Ae ‘arane ne seri!”. Sto ti je rec inteligencija.

To se odnosi samo na vecinu, ne treba svako da se pronalazi u ovim rijecima, neki ljudi jednostavno previse razmisljaju o drugim stvarima, muzika im je nikoji kurac u zivotu, pa im je svejedno hoce li se pustati narodnjaci ili klasicna, ali kako najveci sefovi (svi mahom iz neke selendre podno nekih brda) slusaju narodnu, pa naravno da ce se instinktivno i sasvim nenamjerno pokusati pribliziti guzonji, makar po muzickom ukusu. A ni kajmak na dnevnom meniju nije tesko podnijeti kada je poslovni uspjeh u pitanju, al to nije tema danasnjeg izivljavanja na notepadu. Tema je, kao i uvijek, picka. Nije Joza rekao da je rock dobar za dobrobit naroda, vec za dobrobit svoje fotelje, jer se razularena i zagorjela muska masa spremala na drzavni udar, shvativsi da se zenske loze na buntovne rokere, a s obzirom da je rock bio marginalizovan, bile su pod velikim pritiskom jer je bila prevelika razlika izmedju onoga sto zele i onoga sto mogu imati. A i Joza licno je pokupio velike simpatije rulje davsi zeleno svjetlo, sto mu je osiguralo jos cvrscu vladavinu, jos vecu moc i picke ko salate. A narod naivan, ali sretan. Sve je dobro dok gradom ne pocnu hodati milicajci kanibali.

Puhao je jugo to jesenje vece. I to onaj veoma topli jugo koji rijetko kojim danom puse, samo ujutru i navece, kada zvukovi gradske divljine utihnu, kada ih nadvlada sum opadajuceg lisca sa drveca, zubor Miljacke i fontane u basti ekskluzivnog restorana, rijetki kreket zaba i pjesma mladih narkomana sa vilsonovog setalista. Jedno od onih veceri kada covjeku dodje da sam proseta, napravi manji krug, preko mosta Bratstva i Jedinstva, prodje Ars Aevi, pa se preko mosta Suade Dilberovic uputi toplom domu. Mladi slikar, Bojan Alic, nije ni sumnjao da ce to vece biti sudbonosno. Blijedo, maltene prozirno lice je nagovjestavalo paklene promjene koje ce nastupiti svakog momenta. Htio se nekome obratiti, ali znao je da bi svaki pokusaj sprjecavanja nadolazeceg zla bio uzaludan, a na kraju krajeva, ko bi ga saslusao, shvatio ozbiljno? Ipak, odlucio je da ne bjezi od sudbine, vec da se suoci s’ njom.

“Sta imam izgubiti?”, mislio je, ali nije mogao smisliti nijedan odgovor. Hrabro je zakoracio preko praga svog stana, u mracni haustor. Pozvao je lift, rukom zagrabio po dzepu i izvadio kutiju york lightsa, u kojoj se, zajedno sa 6 cigareta, nalazio tamno crveni upaljac. Lift je ocigledno bio na nekom od visih spratova dvadesetospratnog nebodera, pa je, u nedostatku strpljenja i zivaca, odlucio sici stepenicama. Po rdjavoj navici, cigaretu je zapalio u haustoru. Vise puta su ga komsije kudile iz istog razloga, ali on nije obracao paznju na stare ljude kojima je sat vec davno otkucao. “Kad li ce odapeti vec jednom?”, stalno se pitao. Starost je prezirao, ali mladost je zivio. Zreliji ljudi su oduvijek govorili da preko svake mjere ide uzvodno, da je previse prkosan, buntovan. Neki su cak govorili da je lud, ali on se nije obazirao na tudja misljenja, kao da je znao da ona nisu bitna, kao da je od dana svog rodjenja znao sta ga ceka to vece. U stvari, nije mogao ni naslutiti. Izasao je iz haustora i uputio se ka malom, naizgled krhkom pjesackom mostu koji Talijani sagradise prije par godina. Navodno umjetnicko djelo. Znao je da nema smisla setati vilsonovim, jer njegovo, i postojanje mnogih drugih zavrsava upravo tu, na tom malenom, do tada beznacajnom mostu.

Stajao je drito ispred prve daske mosta. Nesigurnog hoda, zamagljenog pogleda i dalekih misli, odvazno je koracao preko mosta. Osjecao je da je taj trenutak sve blizi, da je neizbjezan i da je to kraj. U momentu vremenski nemjerljivom, na sredini mosta, kojoj se Bojan priblizavao, ukaza se avetinja, ociju crvenih kao vatra, usiju vilenjaka, lica poput antihristova, bezoblicne konstrukcije skeleta, koze prosarane jasno vidljivim tamno ljubicastim venama iz kojih zloba izvirase poput dima iz plamteceg ognja. “Dje si Ala, krme te ubolo!?”, viknu krezavi Tomo, pruzajuci ruku unezvjerenom Bojanu. Spustivsi dzoint, tupog pogleda i jos tupljeg uma pogleda Tomu i zakljuci: “Razbica”.