Bijase to jednog suncanog i toplog radnog dana ljeta dvijehiljade i sedmog od rodjenja Isusa gospoda. Kafu sam iz automata sa mlijekom i tri secera pio, Rovinjski otrov od jedanaest kuna pusio i u miomirisu sopstvenog znoja se gusio. Ala zapece Sunce majku mu. Sjetih se stihova izvjesnog galaktickog pjesnika Volgona koji mudro opjeva bit postojanja rijecima:”O fredlani gruntibugli, vase mikturacije jesu mi ko plurdlani garblikoci i lurgdni sni!”, pocesah se zbunjeno po glavi i prasnuh u smijeh. Pras, pras. Sjetih se mora i patnje planiranja odlaska na isto, sjetih se komplikacija oko smjestaja uzrokovanih zivotom na visokoj nozi mladog gospodina, sjetih se toplih ponocnih talasa i jos toplije dobrodoslice morskih jezeva, cije sam tri iglice nevoljko udomio u jagodicama desne sake, sjetih se uskog kauca i strasnog voljenja na njemu, sjetih se “Draga bako…” vica o Crvenkapici, sjetih se smrtno teskog budjenja i sjetih se jos pun kurac nekih stvari koje sam upravo zaboravio, dakle nisam ih se sjetio. Potom zakljucih da mi je bas naporno pisati u pluskvamperfektu i da bih mogao koju pametnu rec. O Tariku Djurovicu recimo. Taj lik je mrtva dobrila. Ali nije isto mislit’ i srat’, pa se odoh pokenjati na brzaka. Posteno.

Elem, te slavne, vedre, idilicne olimpijske osamdeset cetvrte godine, na svijet je stigla beba teska tri kilograma i deset deka, duga pedeset dva centimetra, kurcica od cenat i po’, placljiva na sestru nesvrstanu, dobrocudna na oca ateistu, tvrdoglava na majku Pravoslavku, sutljiva na tetku Muslimanku, oprezna na strinu Katolkinju, pritom jos i klempava i celava, krvava, sva nikakva, koju nazvase Tarik. Bila je to beba kojoj je zivot u startu podario sve sto zivot u startu moze podariti. Prvo mu je podario baku. Baka nije dala ni ruzan pogled da se uputi unuku njenom, zajedno je sa njim kupila sirom dnevne sobe razbacane autice, figurice i kockice, kasiku mu je u usta sa osmjehom na licu gurala i gledala kako mali vrag halapljivo zdere sve sto mu se nadje u dometu jezika, uzivala kada je beba prvi put sjela na tutu i odusevljeno reagovala na melodiju koju je ista ispustala cim bi se, dusa bakina, ispiskila. Vremenom je, dusa bakina, naucila i da kaki u tutu i uziva u ispustanju govancadi, kao i jednog poslijepodneva kada je baka, sjedeci na kaucu pored kojeg je bila tuta, zatvorila oci i utonula u duboki san. Najdublji. Sedmicama poslije Tarik je, djelom hodajuci, djelom trceci po stanu, ne shvatajuci sta se desilo, sa suzama u ocima dozivao baku, da bi na kraju, ne mogavsi je pronaci, briznuo u plac od kojeg je i vec procvjetalo Drvo Zivota na kraju uvenulo od tuge. Mjesecima poslije desilo se da je neko naruzio Tarika sto trci po stanu, na sta je on zaprijetio rijecima “Vidjeces ti kad baka dodje!”. Nedugo zatim, tek nakon sto su ga uciteljice u obdanistu pripitomile i tek nakon sto je konacno shvatio da ne treba tuci ostalu djecu, jer batine se batinama vracaju, otpoce krvavi sukob, u kojem se dvojica striceva i dvojica tetaka zadesise na suprotnim stranama. Period u kojem je zivot uspio podariti Tariku najvise sto je mogao ocekivati, podario mu je samog sebe. I tek sto se sve smirilo, tek sto se kompletna porodica, zajedno sa dva tetka i dva strica, skupila i shvatila da ni najgore ne moze unistiti ljubav i ljudskost, tek sto je Tarik nakon toliko godina zagrlio tetku i strinu zajedno, tek sto je otkrio da mu je otac najbolji prijatelj koji ce ga nauciti, osim plivanju i skijanju, svemu sto mu je potrebno u zivotu, svemu sto mu je dovoljno da od sina napravi muskarca, tek sto mu je uspio uputiti pogled koji je govorio o neizmjernoj ljubavi, sreci i ponosu, tek kada je trebao uci u proces formiranja osobe zvani pubertet, onda kada mu je najvise trebao, tek tada je Tarik shvatio tezinu onog najdubljeg sna, kada je ocevu glavu drzao u rukama svojim dok je urlao “Probudi se, tata, probudi se!”. No ponos zamjenise suze, koje su se cak i mnogih godina poslije znale pojaviti kroz san, uz budjenje. Tarik, shvativsi da mu je sestra daleko bitnija od samosazaljenja, uputio joj je svu paznju i ljubav svijeta, nadajuci se da ce joj na taj nacin barem malo pomoci da se isplace, pomiri sa tokom zivota i nastavi zivjeti svoj. Nije ni sumnjao koliko su njegovi naivni zagrljaji i poljubci znacili. Nasao je, ponovo, nekoga koga ce da voli svim srcem svojim i koji ce mu istom mjerom uzvratiti. Nekoga sa kim ce moci pricati, u povjerenju, o cetvorkama koje je dobio u skoli, znajuci da ce mu biti ocitana bukvica, shvatajuci da majka ne bi imala snage objasnjavati ogromnu razliku izmedju odlikasa i ostalih. No, kao i svaki u Tarikovom zivotu, i taj odnos je iznenada prekinut odlaskom, ovaj put makar sa nadom u povratak. Vremenom je, nekako, Tarik pronasao najboljeg prijatelja u majci. Mladi, no strastveni drkadzija, tek krocio u pubertet, brzo je shvatio da tezinu sopstvenog odgoja nikako ne moze samo njoj prepustiti, pa se odao prvo losem drustu, potom cigaretama, a onda i alkoholu, u svrsi boljeg razumijevanja toka zivota i olaksavanja tegobnog posla samohrane majke. Naravno, tek sto je poceo otkrivati najdublje tajne jednog pubertetlije svojoj majci, sestra mu se nenajavljena pojavila na vratima i zivot mu se ponovo okrenu u drugom smjeru, smjeru cistog, zdravog i prirodnog razmisljanja. No ustvari, vec je bilo kasno. Zene su vec uplele svoje duge, njezne prste u Tarikov zivot i vec su mu uspjele pokazati koliko je zivot, cak i iz tog aspekta ljubavi, kurvin sin. Shvatio je Tarik, iako to nije pokazivao, na sta se zivot svodi. I poceo je, nakon skoro svih zivotnih ispita koji su baceni pred njega i koje je polozio, zivjeti po pravilima.

Danas se Tarik opija po nekim bircuzima, silji sa rajom, salje srceparajuce poruke svojoj ljepsoj polovini, znajuci da srce ne kuca istim intenzitetom na obje strane, jer ljubav je obostrano davanje samo jos u Diznijevim bajkama. Danas Tarik, po milioniti put u svom zivotu, saznaje da se ne isplati biti covjek. Takodje shvata da je, koliko god puta to isto saznao, vec formiran karakter skoro nemoguce promijeniti i da ce mu se ista stvar jos par miliona puta desiti u zivotu. Shvata da prolaznici nisu ljudi, kao ni rodbina, sefovi, prijatelji takodje, a o zenama do kojih mu je stalo, koliko god on imao zelju da sama tema bude diskutabilna, takodje nema govora kao o ljudskim bicima. I on je prestao biti covjek. “Sve je to samo laz, navucena preko ociju u svrhu postizanja sto visocijeg ranga na dnu. Dobrodosli u Dno. Ugodan boravak vam zelimo.” Tarik je imao bas jadnu percepciju svijeta u kojem zivi. Vise nema. Poginuo frajer u saobracajnoj na Pofalicima prije par dana. A samo je meni stigao ispricati svoju pricu. Steta. Bas steta.

I dok ona priblizavala se meni, kara postajase sve veca i veca, poce da boli jer ne mogase vise istrpiti steg bokserica. Fiksirala me je pogledom, fiksirao sam i ja nju u guzu dvije minute kasnije. Pretvorio sam se u seljaka, samo sto umjesto motokultivatorom, ja oro sam kurcem. Vristala je, vristao sam i ja, vristali smo od bola u dusi i srcu sto znamo da ovoj jebacini doci ce kraj, a mi to nismo zeljeli, nadali smo se da ce trajati vjecno ta nasa ljubav mog cupavog zmaja i njene vlazne pecine. Jauknuo sam i brzo ga izvadio, zalivsi je tecnim dijamantima po glatkim ledjima, a ona iz okreta majgerijem po sred pleksusa me odvali, urlajuci: “Ni pet minuta nisi u stanju da me jebes!”. Povukoh je za kosu i polizah po lijevom obrazu uz komentar: “Kurvo, cetri mjeseca nisam jebo, imaj malo razumijevanja!”, potom joj razvezavsi samarcinu ciji odjek je odzvanjao selendrom satima. Potukli smo se, al’ bio sam jaci, drzao sam joj ruke iznad glave i silovito joj ga nabijao u otromboljenu picetinu brzinom sigurno vecom od zvuka, jer ni pljaskanje koze dva tijela vise nisam cuo, samo zujanje u desnom uhu i glasno dahtanje u lijevom.

“Koje mi uho zuji?”, upitah je, dok smo lezali i pusili zagrljeni, zaljubljeni. Mobilni telefon ucini da moje pitanje ostane bez odgovora. Neka rodica na nekom derneku, neki ljudi, neka muzika, neka droga i neki alkohol. Ko smo mi da se protivimo volji vise sile, nije bez razloga stigao taj poziv. Ulazimo u stan, kad tamo neki Dzek pali i gasi svjetlo. Ostala raja izgubljena. Djeca se nadrogirala. Motamo veselu cigaretu, pusimo je, gubimo se. Sta je ovo, neko mi je stavio drogu u dzoint. Vidi sto je svemir lijep veceras. A sto je smijesan, haha. Vidio sam tristo zvijezda padalica. I Mjesec pada. Gledam ga kako se priblizava, postaje sve veci. Past ce mi na glavu. Bjezi mala, gubi se, Mjesec ce nas zgnjeciti! Pruzam ruku da dohvatim pivu. Ma stotine kilometara do pive, ne mogu ja to. Neko mi baca klipu. Cuclam caj od hmelja i gledam This Binary Universe, psihodelicni DVD spoj elektronske muzike i profesionalnog grafickog dizajna. Nestajem u nadrealnim zubcanicima, spiralama, robotima, bundevama i morbidnim incestuoznim crtanim likovima. Tonem u duboki san. Sanjam ljubav.

Otvaram rosne oci. Sunce jos uvijek nije izaslo. Cokih je u celo i zbrisah. U nove radne pobjede.

Nakon pola sata zvakanja vec istrule cackalice spustio je slusalicu. Dogovorio se sa Kanitom da to vece provedu u tetkinom stanu, kao sto su provodili svako zajednicko, jer svaki izlazak u javnost bi mogao znaciti njen raskid sa momkom, a kako je momak plaho parali, nije smjela rizikovati. Zalrifu je taj stan sluzio kao “radni prostor”, tu je redovno dovodio svoju raju na cuganje i generalni odmor od pameti, kao i jedre drugarice na pice i partiju dobre stare jebacine. Jeo je supu, pomfrit i piletinu a onda sve zalio kriglom pive. Leglo mu. Zavalio se na kauc, upalio TV i utonuo u duboki san. Kada se probudio otisao je do WC-a i pustio mlaz vrele, prozirne tecnosti iz svog stojka. Pustio je vodu i, bez prethodnog pranja ruku, produzio ka dnevnoj sobi. Pustio je novi CD benda Body Count i odvrnuo do daske. Ko jebe penzionere, mislio je. Sjeo je na kauc, uzeo cigaretu i upaljac i digao noge na sto. U trenutku kada se duhan zazario, sjetio se dogovora sa Kanitom. Plasticni sat sa pijace je bio na komodi ispred njega, ali Zalrif je smatrao da je taj sat proklet, da mu donosi nesrecu, mozda jer nikada nije pokazivao potpuno tacno vrijeme, sto je Zalrifa kao osobu kojoj su govorili da je tacniji od svakog sata uzasno iritiralo. Otisao je u svoju sobu, izvadio mobitel iz hrpe papira na radnom stolu i pogledao vrijeme. Imao je sedam minuta da dodje na dogovoreno mjesto, a nije se ni istusirao, ni jeo, ni oprao zube. Uletio je u kupatilo i onako ustajao od spavanja se samo isprskao dezodoransom po citavom tijelu, obukao farmerke, kosulju i starke i istrcao iz stana. Trceci ka odredistu izvadio je wrigley’s spearmint pakovanje iz dzepa i ubacio dvije zvake u usta. Ne, ubacio je tri zvake. Kasnio je dvije minute, ali je osjetio olaksanje kada je vidio da ni Kanita jos uvijek nije stigla. Cekao je minutu, a onda je nazvao da je pita dokle je. “Tek sam krenula, idi tamo, doci cu ja sama.”, rece cvrkutavi glasic. “Pusi karu, kurvo prljava!”, pomisli grubi glas u njegovoj glavi - od dragosti, naravno.

Usao je u veliki, napucani stan, zavalio se u fotelju, izvadio pola panja trave zaostalog od sinocnjeg derneka, rizlu plus i kutiju cigara. Motao je dzoint i prisjecao se lijepih trenutaka sa Kanitom. Jedno vece je kupio bocu za njega veoma skupog vina, nasuo u visoke case i stavio na sto pored dva dzointa, navukao roletne, upalio romanticnu crvenu lampu u cosku sobe i cekao da se ona pojavi. Ali ona nije dosla. Zaboravila je dogovor. Odlucio je da joj se osveti sljedeci put kada se nadju. Nije dugo cekao. Prijatelj iz srednje ga pozva na rodjendansku proslavu, iako mu nije bio rodjendan, ali to naravno nije razlog da se sta ne popije i ne pojebe. Nakon par konjaka Kanita je mijesala guzom u Zalrifovom krilu. Bili su sami u spavacoj sobi. Uhvatio je za struk, bacio sa sebe na krevet i legao na nju, pritisnuvsi je svom tezinom svoga tijela. Desnom rukom joj mijeseci guz, podvuce lijevu ruku duz lastisa grudnjaka i otkopca ga laganim potezom, prekinuvsi je u po’ “Jel’ pokusavas jednom rukom da mi otk” recenice. Dvije glatke mljekare velicine rukometne lopte se zanjihase na slobodi. Desnu bradavicu joj zarobi medju prste, lijevu medju zube. Stresla se, glumeci uzitak, kad je zavukao desnu ruku pod njene farmerke i gacice i naglo joj nabio prstenjak citavom duzinom u supcic. Svukao ju je potpuno, potom je zgrabivsi za kosu i ugrizavsi za vrat. Prislonio je vrh svoga majmuna na vrelo grotlo picje i njezno ga trljao, dok Kanita vise ne mogade izdrzati: “Upri u me k’o u kravu!”. Nabio ga je do kraja i sacekao par momenata, dok se bol koja se prolomila krhkim mladim tijelom ne pretvori u uzitak i cistu pozudu za divljom jebacinom. Karao ju je grandiozno narednih petnaest-dvadeset minuta. Svrsili su u stilu modernih pornica, on testirajuci koliko joj je grlo duboko, padnuvsi u trans kada ga je progutala cijelog, ona drkajuci otromboljeni, nabubreli krvavo-crveni klitoris. Lezali su zagrljeni, ali nezadovoljeni i prazni u dusi. Pa su se ponovo bacili na posao, mijenjajuci poze, ritmove i melodije tucanja. Kada se, nakon pola sata, napokon umorise - nastavise dalje. Zbog trece ture Kanita citava tri dana nije mogla normalno hodati ni sjediti, pravdajuci se momku da je pala niz stepenice. Na njegovo pitanje jeli pala niz stepenice ili je radila spagu na stepenicama se samo osmjehnu i pokaza zlatnu narukvicu u izlogu. Zalrifu je osim crvenog glavica ostao lijep osjecaj unutrasnjeg blagostanja i zadovoljstva, kao i ideja da bi se mogao svetiti u ratama, sto cesce moguce. “Volim je.”, pomisli.

Zvonjava mobilnog telefona ga prekide u po’ dzointa, potpuno mu rasprsivsi misli. Nepoznat broj. Ipak se javio. Kanitina sestra vristi “Dolazi na urgentnu!”. Petnaestak minuta kasnije stajao je pored bolnickog kreveta i ronio suze. Kanita lezi na krvavoj postelji, dok se njena probijena pluca bore da udahnu jos jedan, posljednji put. “Doktore, doktore, pomagaj bog te jebo!”, urlao je izabranik srca njenog, dok je ona ulazila u svjetlo na kraju tunela, znajuci da povratka nema. Pred umirucim ocima su se munjevito mijenjale slike njenog savrsenog zivota, time izazivajuci jos vecu bol, jer spoznaja da sve to gubi sama za sebe je pogubna, a kamoli jos i udar golfa 4 pri brzini od 80km/h u krhko mlado tijelo. Izdahnula je uz dugi “Ohhh”, strastveno, kao sto je i zivjela. Kurva.