“U posljednje vrijeme svjedoci smo vandalskoga ponasanja vise nacionalistickih organizacija. Pocelo je sa fasistickim pokretom dosta! i njihovim “mirnim” protestima, nastavilo se sa sarenim revolucionarima direktnim napadom na predsjednistvo i organ. Vlasti. Ovi mladi, zaludjeni ovisnici o LSD-ju, tzv. buntovnici koji sebe nazivaju revolucionarima svjesno degradiraju moju mogucnost manipulacije narodom i time unistavaju desetogodisnju tradiciju ilegalnih aktivnosti kojima rukovodim. Takvo ponasanje necu trpiti. Prisiljen sam djelovati protiv tih mladih samoprozvanih demokrata i boraca za ljudska prava. Necuveno, oni se cak zalazu za ravnopravnost svih drzavljana BiH! Ne mogu odoliti da se ne zapitam, kako ce meni, jednom od sefova drzave, biti ravnopravan neko ko nema sta da jede dok moju porodicu i mene sofer vozi u audiju A8 ka nepoznatoj, tajnoj destinaciji na obali Jadranskoga mora, sve na trosak drzave i stanovnika koji placaju PDV u te svrhe. Ne ide to tako danas, pojest ce mrak svakoga ko mi se bude protivio.”, zapisa Glavonja i zapali jeftinu Vera Cruz cigaru, duboko udahnu i nakaslja se. “sta je ovo ovako jako?”, unezvijeri se, ni ne sluteci koliko se brzo popeo na visoku poziciju u vladi. Mudra izreka “Neznanje je blagoslov” nije uvijek tacna, rekli bi znalci. Napredovao je prebrzo da bi se stigao upoznati sa zivotom na visokoj nozi. Vec je zaboravio da je do prije 3 godine nani u Podlugovima ostrio kosu, a potom pokosio skoro kompletnu livadu. Nije mogao pokositi samo onaj dio kuda potok prolazi jer je zemlja bila previse rastresita i vlazna, dusu dala za okliznuti se i pasti u mulj.

Na drugoj strani pameti, u stanu relativno blizu Glavonjinom, plave kose i jos plavlje sljive na oku plakala je lijepa mlada zena. “Glupaco, kurvo!”, urlao je njen malo stariji i puno ruzniji muz, drzeci je lijevom rukom za kosu, desnom centrirajuci pleksus.

Na istoj strani pameti, na drugom kraju grada, sjede troje mladih ljudi. Dva mladica i djevojka. Sa osmjehom na licu i spokojnoscu u dusi posmatrali su kutiju cigareta na stolu. Svo troje posmatraju istu kutiju, a svako je razlicito vidi. Pozitiva mrtva. “Hoces s’ nama na pivu?”, djevojka prekide idealnu tisinu. “Ma samo vi, ja nemam snage da dopuzem do auta.”, teskog srca i jos tezih kapaka odgovorih. “Neznanje je blagoslov!”, pomislih, shvatajuci da mi se percepcija okoline i vremena vidno pogorsala, ali da su mi misli puno dublje, detaljnije i skoncentrisanije. Posmatram svijet iz potpuno druge perspektive.

Na trecem kraju pameti, na trecoj strani svijeta, sestogodisnje dijete gubi oba roditelja u samoubilackom teroristickom napadu. Nepredvidljivost onoga sto nazivamo zivot odnosi jos jednu zrtvu. Zrtvu, tragicniju od svih zrtvi odnijetih smrcu. Lako je mrtvima.