Zadihan i uplasen, no ipak sa osmjehom na licu usao je u mracnu sobu i stavio kesu na sto. Tek tada je shvatio da je kupio premalo pive i preblagu pljugu. Nema veze, svi su lijepi i nasmijani, sve je cool. Domacin svira bubnjeve uz neki ecid haus. Tacnije ne svira ih, vec ih dere, baca sve prisutne u trans izazivajuci nevjericu u kratkim momentima osvjestenja. Neki ljudi plesu, pa ustaje i on. Muzika prozima svaku celiju, svaki nerv, svaki organ njegovog bica i vodi ga putevima savrsenog mira i potpune idile. Do prije nekoliko sati je, pod uticajem Bog zna cega, sjedio u cosku sobe, klimao glavom u ritmu muzike i zaprepastavao se novostecenim saznanjima, kao i sopstvenim mislima.

“Mozda bih trebao izaci. Da, definitivno bih trebao izaci. Strah me je, glupo je i nepromisljeno, no ipak cu to uraditi. Red je, ipak sam ja gost. Ali gosti su i svi ovi ostali ljudi koje prvi put u zivotu vidim, zasto oni ne idu, sigurno im je lakse nego meni, iskusniji su. I njima kao i meni trebaju cigarete. I piva. No najmladi sam, tako da je pokret neminovan. Sta god da se desi ostat cu miran i priseban, ponasat cu se normalno, necu dozvoliti da hipersenzibilnost kojom su mi okupana sva cula nadvlada zdrav razum. Disat cu duboko, no ne toliko duboko da se primjeti izoblicena percepcija mladahnog uma naglo i nenadano bombardovanog sasvim novim iskustvima. Hodat cu polako, ne dozvoljavajuci da bilo ko posumnja da se iza paravana velikih krupnih ociju, zavodnickog glasa, samouvjerenog hoda i sarmantnog ophodenja krije izopacen, iskrivljen, sokovima pregazen um koji za cilj ima kontrolisati kompletnu motoriku onemocalog tijela dok isto pokusa obaviti nemoguci zadatak odlaska u supermarket i vracanja na fascinantno poucan afterparti. A mozda bi ipak bolje bilo da se ponasam ko priglupi pijani balavac koji je citavu noc lokao Tuborg i drkao kurac na pornice Tesse West, slusajuci kako se mladolika ujna peto vece zaredom kara sa gnusnim debelim mafijasem za sto maraka po jebacini sa kojima ce osigurati hranu, uredno placene rezije i potrebstine za skolu balavom kopiletu. Da, neka bude tako, danasnja civilizacija je ionako naviknuta na najodvratnije oblike tlacenja ljudskog tijela i duha pa se lakse miri sa cinjenicom da im je prvi komsija poremeceni alkoholicar koji svakodnevno crijevom od ves masine mlati zenu i djecu, nego sa bezazlenim cjelovecernjim provodom neshvacenih mladih ljudi koji ceznu za opstom srecom i blagostanjem.”

Teturajuci kroz redove prehrambenih proizvoda Zvjezdan je dosao do mnogih pametnih zakljucaka. Naime, slucajni prolaznici imaju problema sa odobravanjem leprsavog hoda koji bi se mogao okarakterisati kao lagano njihanje u ritmu muzike koja je samo u njegovoj glavi svirala. Kasirke smatraju nedopustivim da im se zaspe na pultu dok se ceka red. Mrmljanje o kontroli svijesti i globalnoj zavjeri dok se placa racun izaziva dizanje obrva koje prati upitan i zaprepasten izraz lica. “Cudan je taj svijet racionalnog razmisljanja i naizgled normalnog rezonovanja. Ko uopste odlucuje sta je normalno? Kolektivna svijest kompletne populacije zemaljske kugle se mijenja po potrebi “velikih igraca” cije marionete lako mogu biti politicari, mediji, cak i umjetnici.”, mislio je, nesvjesno plesuci sa kolicima ispred samih vrata za izlaz. Ko zna koliko je ovaj performans trajao. Zapravo, trajao je tacno onoliko koliko mu je trebalo da se trzne ugledavsi namrgodzene face dvojice momaka iz obezbjedenja. Face su se priblizavale. “Volim vas, dobri ljudi!”, uzviknuo je, uzeo kesu iz korpe i istrcao iz konfuznog supermarketa, zadavsi se u panican bijeg.