Podrum zgrade od cigle, taman i prljav, zagusljiv, ostaci hrane, odjece i govana razasuti na sve strane, nepodnosljiv smrad i manjak kisika, nekoliko beskucnika drsce pod dekama, mlada drolja na kreku sa izoblicenim, izmucenim, bolnim i izgubljenim izrazom lica se upravo poradja. Kako je ispusila sve cvjetove gandze, mota prasinu i silji se. Par minuta kasnije, glavom naslonjena na polomljenu drvenu stolicu, koja svoju zivotnu pricu ima, rasirenih mrsavih nogu lezi na istrulom Yogi duseku i vristi dok kopile izlazi iz nje. Prokleta neznanjem, umire nedugo zatim od infekcije zbog neizvadjene posteljice potomka. Uprkos svim izgledima, dijete ulice prezivi. Odnosno prezivljava, spavajuci po parkovima, autobuskim stanicama, skolskim terenima, domovima, hraneci se lopovlukom i prosenjem, odijevajuci se na obliznjem otpadu. Kroz petnaestak godina u istom podrumu posmatra kako njegovi vrsnjaci usmrkavaju bijelo, lijepe se tripovima, rolaju par cvjetova gudre i lupaju neke nebuloze o tajnim udruzenjima. Gade mu se, bijesan je, jak i pun sirove energije. Iz dosade u ruke uzima zguljenu gitaru sa cetri zice koju je nasao na ulici.

Znatizeljno je posmatra. Pod tamno crvenim, prigusenim svjetlom, njena bijela koza, svilenija od kosulje koju nosi se presijava i mami ga da je uzme. Otpi gutljaj Jacka i rukom je pozva na krevet. Naga eskort djevojka poce mazno da puze krevetom, njeznim rukama mu skida gace i pocinje neodoljivo palacati svojim rozim jezikom oko njegovog palamara. “Oh, kakva profesionalna prostitutka i kako mi ga mocno glaba i balavi!”, pomisli slavni, bogati pank roker. Nakon ove vanserijske visokoklasne seksualne seanse je Bozjom rukom vajanu djevojku poslao po novac u sujednu sobu u kojoj njegovog pank benda menadzer boravi. Potom se istusirao, jeo skampe, razvukao dvije lajne koksa, smotao i sprzio dzoku, picnuo se i krenuo u elitni “Hangar” klub. Hangar je uradjen kao ogromni djavolji dancefloor u cijoj sredini se nalazi stari avion koji je zapravo VIP sekcija kluba, svojevsno legno seksa, alkohola, droge i ostalih lijepih poroka. Gornji dio nosa letjelice je odsjecen tako da se na mjestu instrument table nalazi audio oprema, a na mjestu pilota i kopilota su ili neki bend ili DiDzej. Veceras je nastupao Kai Tracid, omiljeni majstor elektronske muzike nasega glavnog lika. Po ulasku u avion od lude mlade klaberke dobio je narandjastu tableticu ljubavi. Pozdravio se sa nekim burzujima, namignuo jednoj slavnoj manekenki, narucio pice i kada ga je dobio, shvatio da mu se ne pije, te ga je ostavio na sanku. Dosao je do zakljucka da mu je dosadno te je izasao iz aviona i uputio se ka izlazu kluba, no kako ga je droga pocela raditi, a istovremeno pocela njegova najdraza trance numera, ipak nije mogao odoliti da se malo ne rasplese. Bio je lijep i nasmijan, ljudi oko njega su bili lijepi i nasmijani i sve je bilo nevjerovatno super. Odjednom, ostao je sam na danceflooru. Osjetio je ljubav. Cuo je rijeci boginje: “Hearing the music is just like seeing the colors of trance and feeling the power of acid!”, pomislivsi da je dobro sto je odbio onaj trip od pijanog menadzera kluba, jer ko zna kako bi lud sada bio. “Okej, ja znam dobro svirati gitaru, no ipak postoji bolje od najboljeg, a najbolji muzicki instrument je ljudsko tijelo. Samo da mi je nauciti taj body language, da postanem vjecni kralj dancefloora! Muzika! Ljubav!”, rece nekom nezainteresovanom konobaru i poce se nekontrolisano gibati i bacati u ritmu muzike. Bio je tako sretan.

U jutarnjim satima po njega stize spidom popravljeni menadzer u novom Bentliju i odusevljeno mu prica koliko je divno i nevjerovatno da se jedan klosar i beskucnik izvuce sa ulice i iz svijeta bezperspektivne buducnosti sopstvenim trudom zbog ambicije da postane neko i nesto. Nije lako godine provoditi svirajuci gitaru na ulici, skupljajuci feninge, pronalazeci slicne ljude koje jedini spas vide u svojim instrumentima, u stvaranju najstrastvenije muzike, u stvaranju panka, i na kraju uprkos svemu uspjeti i postati velik. “Nije meni cilj bio da postanem neko i nesto, vec samo da pobjegnem od tog svijeta u kojem se jedino rijesenje problema pronalazi u bijegu od stvarnosti zloupotrabom opijata…”, promumlja panker, kroz maglu se prisjecajuci nekog informativno-obrazovnog teksta za osnovnoskolce koji je procitao na internetu. Menadzer ga potapsa po ramenu uz rijeci: “Cekaj da vidis sta sam ti tek organizovao u sobi!”, pritom se histericno smijuci. Uslagirani, dezorjentisani, oronuli ljudi koji lupaju neke nebuloze o tajnim udruzenjima, svijetlo smedji prah, kasike, sprice. Kako to obicno biva u ekstremno sokantnim zivotnim pricama bogatih i slavnih, predoziranje je bilo neminovno, kao i prateca sahrana. Pepeo pepelu, prasina prasini.