Puhao je jugo to jesenje vece. I to onaj veoma topli jugo koji rijetko kojim danom puse, samo ujutru i navece, kada zvukovi gradske divljine utihnu, kada ih nadvlada sum opadajuceg lisca sa drveca, zubor Miljacke i fontane u basti ekskluzivnog restorana, rijetki kreket zaba i pjesma mladih narkomana sa vilsonovog setalista. Jedno od onih veceri kada covjeku dodje da sam proseta, napravi manji krug, preko mosta Bratstva i Jedinstva, prodje Ars Aevi, pa se preko mosta Suade Dilberovic uputi toplom domu. Mladi slikar, Bojan Alic, nije ni sumnjao da ce to vece biti sudbonosno. Blijedo, maltene prozirno lice je nagovjestavalo paklene promjene koje ce nastupiti svakog momenta. Htio se nekome obratiti, ali znao je da bi svaki pokusaj sprjecavanja nadolazeceg zla bio uzaludan, a na kraju krajeva, ko bi ga saslusao, shvatio ozbiljno? Ipak, odlucio je da ne bjezi od sudbine, vec da se suoci s’ njom.

“Sta imam izgubiti?”, mislio je, ali nije mogao smisliti nijedan odgovor. Hrabro je zakoracio preko praga svog stana, u mracni haustor. Pozvao je lift, rukom zagrabio po dzepu i izvadio kutiju york lightsa, u kojoj se, zajedno sa 6 cigareta, nalazio tamno crveni upaljac. Lift je ocigledno bio na nekom od visih spratova dvadesetospratnog nebodera, pa je, u nedostatku strpljenja i zivaca, odlucio sici stepenicama. Po rdjavoj navici, cigaretu je zapalio u haustoru. Vise puta su ga komsije kudile iz istog razloga, ali on nije obracao paznju na stare ljude kojima je sat vec davno otkucao. “Kad li ce odapeti vec jednom?”, stalno se pitao. Starost je prezirao, ali mladost je zivio. Zreliji ljudi su oduvijek govorili da preko svake mjere ide uzvodno, da je previse prkosan, buntovan. Neki su cak govorili da je lud, ali on se nije obazirao na tudja misljenja, kao da je znao da ona nisu bitna, kao da je od dana svog rodjenja znao sta ga ceka to vece. U stvari, nije mogao ni naslutiti. Izasao je iz haustora i uputio se ka malom, naizgled krhkom pjesackom mostu koji Talijani sagradise prije par godina. Navodno umjetnicko djelo. Znao je da nema smisla setati vilsonovim, jer njegovo, i postojanje mnogih drugih zavrsava upravo tu, na tom malenom, do tada beznacajnom mostu.

Stajao je drito ispred prve daske mosta. Nesigurnog hoda, zamagljenog pogleda i dalekih misli, odvazno je koracao preko mosta. Osjecao je da je taj trenutak sve blizi, da je neizbjezan i da je to kraj. U momentu vremenski nemjerljivom, na sredini mosta, kojoj se Bojan priblizavao, ukaza se avetinja, ociju crvenih kao vatra, usiju vilenjaka, lica poput antihristova, bezoblicne konstrukcije skeleta, koze prosarane jasno vidljivim tamno ljubicastim venama iz kojih zloba izvirase poput dima iz plamteceg ognja. “Dje si Ala, krme te ubolo!?”, viknu krezavi Tomo, pruzajuci ruku unezvjerenom Bojanu. Spustivsi dzoint, tupog pogleda i jos tupljeg uma pogleda Tomu i zakljuci: “Razbica”.