Bijase to jednog suncanog i toplog radnog dana ljeta dvijehiljade i sedmog od rodjenja Isusa gospoda. Kafu sam iz automata sa mlijekom i tri secera pio, Rovinjski otrov od jedanaest kuna pusio i u miomirisu sopstvenog znoja se gusio. Ala zapece Sunce majku mu. Sjetih se stihova izvjesnog galaktickog pjesnika Volgona koji mudro opjeva bit postojanja rijecima:”O fredlani gruntibugli, vase mikturacije jesu mi ko plurdlani garblikoci i lurgdni sni!”, pocesah se zbunjeno po glavi i prasnuh u smijeh. Pras, pras. Sjetih se mora i patnje planiranja odlaska na isto, sjetih se komplikacija oko smjestaja uzrokovanih zivotom na visokoj nozi mladog gospodina, sjetih se toplih ponocnih talasa i jos toplije dobrodoslice morskih jezeva, cije sam tri iglice nevoljko udomio u jagodicama desne sake, sjetih se uskog kauca i strasnog voljenja na njemu, sjetih se “Draga bako…” vica o Crvenkapici, sjetih se smrtno teskog budjenja i sjetih se jos pun kurac nekih stvari koje sam upravo zaboravio, dakle nisam ih se sjetio. Potom zakljucih da mi je bas naporno pisati u pluskvamperfektu i da bih mogao koju pametnu rec. O Tariku Djurovicu recimo. Taj lik je mrtva dobrila. Ali nije isto mislit’ i srat’, pa se odoh pokenjati na brzaka. Posteno.

Elem, te slavne, vedre, idilicne olimpijske osamdeset cetvrte godine, na svijet je stigla beba teska tri kilograma i deset deka, duga pedeset dva centimetra, kurcica od cenat i po’, placljiva na sestru nesvrstanu, dobrocudna na oca ateistu, tvrdoglava na majku Pravoslavku, sutljiva na tetku Muslimanku, oprezna na strinu Katolkinju, pritom jos i klempava i celava, krvava, sva nikakva, koju nazvase Tarik. Bila je to beba kojoj je zivot u startu podario sve sto zivot u startu moze podariti. Prvo mu je podario baku. Baka nije dala ni ruzan pogled da se uputi unuku njenom, zajedno je sa njim kupila sirom dnevne sobe razbacane autice, figurice i kockice, kasiku mu je u usta sa osmjehom na licu gurala i gledala kako mali vrag halapljivo zdere sve sto mu se nadje u dometu jezika, uzivala kada je beba prvi put sjela na tutu i odusevljeno reagovala na melodiju koju je ista ispustala cim bi se, dusa bakina, ispiskila. Vremenom je, dusa bakina, naucila i da kaki u tutu i uziva u ispustanju govancadi, kao i jednog poslijepodneva kada je baka, sjedeci na kaucu pored kojeg je bila tuta, zatvorila oci i utonula u duboki san. Najdublji. Sedmicama poslije Tarik je, djelom hodajuci, djelom trceci po stanu, ne shvatajuci sta se desilo, sa suzama u ocima dozivao baku, da bi na kraju, ne mogavsi je pronaci, briznuo u plac od kojeg je i vec procvjetalo Drvo Zivota na kraju uvenulo od tuge. Mjesecima poslije desilo se da je neko naruzio Tarika sto trci po stanu, na sta je on zaprijetio rijecima “Vidjeces ti kad baka dodje!”. Nedugo zatim, tek nakon sto su ga uciteljice u obdanistu pripitomile i tek nakon sto je konacno shvatio da ne treba tuci ostalu djecu, jer batine se batinama vracaju, otpoce krvavi sukob, u kojem se dvojica striceva i dvojica tetaka zadesise na suprotnim stranama. Period u kojem je zivot uspio podariti Tariku najvise sto je mogao ocekivati, podario mu je samog sebe. I tek sto se sve smirilo, tek sto se kompletna porodica, zajedno sa dva tetka i dva strica, skupila i shvatila da ni najgore ne moze unistiti ljubav i ljudskost, tek sto je Tarik nakon toliko godina zagrlio tetku i strinu zajedno, tek sto je otkrio da mu je otac najbolji prijatelj koji ce ga nauciti, osim plivanju i skijanju, svemu sto mu je potrebno u zivotu, svemu sto mu je dovoljno da od sina napravi muskarca, tek sto mu je uspio uputiti pogled koji je govorio o neizmjernoj ljubavi, sreci i ponosu, tek kada je trebao uci u proces formiranja osobe zvani pubertet, onda kada mu je najvise trebao, tek tada je Tarik shvatio tezinu onog najdubljeg sna, kada je ocevu glavu drzao u rukama svojim dok je urlao “Probudi se, tata, probudi se!”. No ponos zamjenise suze, koje su se cak i mnogih godina poslije znale pojaviti kroz san, uz budjenje. Tarik, shvativsi da mu je sestra daleko bitnija od samosazaljenja, uputio joj je svu paznju i ljubav svijeta, nadajuci se da ce joj na taj nacin barem malo pomoci da se isplace, pomiri sa tokom zivota i nastavi zivjeti svoj. Nije ni sumnjao koliko su njegovi naivni zagrljaji i poljubci znacili. Nasao je, ponovo, nekoga koga ce da voli svim srcem svojim i koji ce mu istom mjerom uzvratiti. Nekoga sa kim ce moci pricati, u povjerenju, o cetvorkama koje je dobio u skoli, znajuci da ce mu biti ocitana bukvica, shvatajuci da majka ne bi imala snage objasnjavati ogromnu razliku izmedju odlikasa i ostalih. No, kao i svaki u Tarikovom zivotu, i taj odnos je iznenada prekinut odlaskom, ovaj put makar sa nadom u povratak. Vremenom je, nekako, Tarik pronasao najboljeg prijatelja u majci. Mladi, no strastveni drkadzija, tek krocio u pubertet, brzo je shvatio da tezinu sopstvenog odgoja nikako ne moze samo njoj prepustiti, pa se odao prvo losem drustu, potom cigaretama, a onda i alkoholu, u svrsi boljeg razumijevanja toka zivota i olaksavanja tegobnog posla samohrane majke. Naravno, tek sto je poceo otkrivati najdublje tajne jednog pubertetlije svojoj majci, sestra mu se nenajavljena pojavila na vratima i zivot mu se ponovo okrenu u drugom smjeru, smjeru cistog, zdravog i prirodnog razmisljanja. No ustvari, vec je bilo kasno. Zene su vec uplele svoje duge, njezne prste u Tarikov zivot i vec su mu uspjele pokazati koliko je zivot, cak i iz tog aspekta ljubavi, kurvin sin. Shvatio je Tarik, iako to nije pokazivao, na sta se zivot svodi. I poceo je, nakon skoro svih zivotnih ispita koji su baceni pred njega i koje je polozio, zivjeti po pravilima.

Danas se Tarik opija po nekim bircuzima, silji sa rajom, salje srceparajuce poruke svojoj ljepsoj polovini, znajuci da srce ne kuca istim intenzitetom na obje strane, jer ljubav je obostrano davanje samo jos u Diznijevim bajkama. Danas Tarik, po milioniti put u svom zivotu, saznaje da se ne isplati biti covjek. Takodje shvata da je, koliko god puta to isto saznao, vec formiran karakter skoro nemoguce promijeniti i da ce mu se ista stvar jos par miliona puta desiti u zivotu. Shvata da prolaznici nisu ljudi, kao ni rodbina, sefovi, prijatelji takodje, a o zenama do kojih mu je stalo, koliko god on imao zelju da sama tema bude diskutabilna, takodje nema govora kao o ljudskim bicima. I on je prestao biti covjek. “Sve je to samo laz, navucena preko ociju u svrhu postizanja sto visocijeg ranga na dnu. Dobrodosli u Dno. Ugodan boravak vam zelimo.” Tarik je imao bas jadnu percepciju svijeta u kojem zivi. Vise nema. Poginuo frajer u saobracajnoj na Pofalicima prije par dana. A samo je meni stigao ispricati svoju pricu. Steta. Bas steta.

Te kisne, tople, tisinom ne odvec snaznog povjetarca ispunjene veceri, pod 60 wattnim osvjetljenjem prigusenim sjenkom sopstvenih donjih ekstremiteta u ulozi podmetaca, procitah posljednje rijeci the Remek Djela, vidno se razocarah te odlucih bogohuliti, napisavsi alternativni zavrsetak. Zanimljiviji, bombasticniji, nesablonski koncipiran i relativno sokantan malobrojnom citateljstvu.

The Remek Djelo zavrsava idilicno-pateticnom scenom, opisanom po vec isprobanom receptu dugovjecnog literarnog kuhara. Debela, agresivna, u nedostatku intrigantnijeg lika slikovito opisana macka ozdravila, srce cangrizave babetine-svodnika se toboze smeksalo, maloljetna kurvica oko koje se citav svemir vrti se zaljubi u glavnog lafca, gospodina u poznijim godinama koji sa svojih poznijih dvjesto i kusur sa osmijehom na licu, nekom fenci antiknim muzickim ostvarenjem na usnama i dvije zdrave u glavi voza biciklo po prodavnici, misleci da je zaljubljen, ne znajuci da nisu u pitanju leptirici, vec salamonela u stomaku. Primitivni, iskonski sovinista u meni se pobuni i rece… Ne rece nista, zdrav razum ga poklopi i mudro prozbori:”Nije svijet crno-bijel! Znas ovu svoju malu neznanku tako kratko, a ipak kad je vidis ne primjecujes samo socne, pune usne koje te zovu, mole da zube zarijes u njih, ne primjecujes samo neodoljive, zamamne obline koje te navode na bludne misli, vec ti paznu okupiraju i od samog neba plavlje oci koje te, i sam znas, citaju bolje no sto citas sam sebe!”. Shvatih, nije do mog neznanja ili neukusa, vec do opste izmorenosti ponavljanjem, kako svakodnevnicom, tako i samim ljudskim bitisanjem. Nakon uvodnog mamljenja potencijalne publike, slijedi vec nebrojeno puta prezvakana, no na sto drugaciji i neprepoznatljiviji nacin servirana radnja, do samog hepi enda. No nije uvijek hepi end, progundzati ce vec povrsno zainteresovani naivac, prisjecajuci se par naslova visokotiraznih knjizevnih, cesce filmskih uradaka. Da, ali ne vraca li nas to na vec spomenuti isprobani recept? Stoga, pokusajmo staviti raspjevanog starca u nepredvidljivu situaciju: Visokorizicno je danasnje doba, a zaljubljeni curetak nije koristio zastitu pri skidanju junfa, te je fasovao triper, koji je putem oralnog zadovoljstva pronasao gostoljubivog domacina u samome starcu, od koga se u tim godinama ne moze ni ocekivati nista pametnije do naivnog tumacenja peckanja u spolovilu pri mokrenju kao puki mladalacki naboj koji potice iz oklembesenih sjemenjara, pratioca njegovoga slampavog alata.

No, kako bi ovakvo ismijavanje glavnoga junaka naislo na bujicu negodovanja ozbiljnih i uglednih knjizevnih kriticara, takvo sto uvazenom autoru nije ni proslo kroz glavu. Ipak, da nije svjetla, ni tame ne bi bilo i uvijek ce postojati oni koji ce, makar krsili zakone, radije glavom kroz zid, kurcem po labrnji, pa cak i prstom u govno, nebili se uspjeli malo izdvojiti iz sablasne jednolicne mase, cisto iz sebicnog osjecaja samozadovoljstva, nesputani resetkama zatvora koji civilizacijom nazivamo.

“Ma jebo kurvu ba!”, rece Stribor i tresnu praznu casicu, u kojoj nekad Jack bi, o zid iza sanka. “Striba, jel’ to hoces da ti cerka postane siroce?!”, viknu Vlado, vlasnik kafane “4 jahacice apokalipse”. Stribor izvadi cvaju i cenera iz novcanika i poce naglas da sabire: “Sest tura, dva’es cetiri marke, jedna za casicu i petaka s’o sam ti jebo Lejlu!”. Lejla, Vladina zena, preminula je u martu prosle godine. Poslije sest dana u komi, nakon sto je sletila sa ceste u Yugi i ostala prakticno zgnjecena, zajedno sa svojim ljubavnikom koji je podlegao povredama na licu mjesta, srce joj je prestalo kucati jer je aparatima koji su je odrzavali u zivotu, iz jos uvijek nerazjasnjenih razloga, prekinut dovod elektricne energije. “Ne uzimaj mi pokojnu zenu u prljava usta!”, prourla Vlado, skoci preko sanka i zgrabi Stribora lijevom rukom za gusu. “Kad je mogla ona mene mogu i ja nju!”, jedva prozbori, nemocan da se oslobodi Vladine masivne ruke. Vlado zaurla i stisnu ga jos jace, odize ga s’ poda, zamahnu desnom i opali ga drito u usta. Pa jos jednom. Pa jos.

Nije prestajao dok krv potpuno ne pokri Striborovo lice. Baci ga na zemlju i poce ga udarati nogama. U glavu, u vrat, u stomak, nije uopste gledao gdje udara, bilo mu je bitno samo da potpuno iskali bijes na vec onesvijescenom, krvavom pijancu na podu. Jedan gost se osili i prileti, pokusa ga odmaknuti, a on ga zgrabi za kosu i silovito mu lice nabi na cosak sanka, pritom mu izbivsi sve prednje zube. Stribor odavno nema niti jednog zuba u vilici, ali sada je bilo upitno da li ce imati ijednu citavu kost u tijelu nakon sto pobudaljeli grmalj zavrsi sa njim. Podize ga i nasloni na sank, dohvati flasu iznad sanka, razbi joj dno i skoro citavu je zabi u Striborova prsa. Cuo se zvuk krckanja komada stakla u nemocnom tijelu. Poce da krklja, krv i pjena mu krenuse na usta, oci zakolutase. Gosti se razbjezase. Vlado baci les na pod i pljunu ga. Ode u ostavu, uze deku, umota ga i odvuce u sredinu prostorije. Polio ga je litrima alkohola, izvadio iz dzepa Air Force zippo koji mu je Lejla poklonila pet dana pred vjencanje i kresnuo. Gledao je plamen i prisjecao se koliko je molila svog brata iz Bostona da joj nabavi taj zippo, samo zato sto mu je djecacki san bio da bude pilot. Gledao je Top Gun bez daha. Privukao je stolicu blize mrtvom jadniku, otpio gutljaj vodke i bacio zippo na deku. “Dijelimo istu sudbinu u ljubavi, prijatelju.”, pomisli, shvatajuci da se ovaj propio kada je saznao da ga Milena vara. “Zar drugovi iz djetinjstva ovako da skoncaju, zbog prokletih zena?”, rece ravnodusnim glasom, izvadivsi cigaretu iz kutije i zapalivsi je od vatru sa deke. Suza mu kanu niz obraz.

Hitra milicija je dosla tacno na vrijeme da ugasi par preostalih plamicaka i ocisti zgariste. Striborov kostur su identifikovali po laznom Roleksu na zglobu gdje je nekada bila desna ruka. Vladino tijelo su skuzili u sumi neki klinci koji su se igrali ledenog cike dva dana kasnije, sa metkom u celu. Pistolj nikada nisu nasli.