Nekad davno me u neka doba noci iz razmisljanja o cijeni prekoracenja mjesecnog limita prenu poznata The Final Countdown melodija. Na displeju pise Dijana. Pritisnuh zeleni gumb i cuh samo panican glas: “Fetvu, okreci fetvu!”. Kontam, ja budale. Upalim TV, okrenem na FeTVu, kad tamo, kad ono. Centralni zatvor, gosti Sejo i Rambo, obojica zavaljeni u fotelje, razvezali raspravu na kojoj bi im i Sergej Macola (34) zavidio, o zlatnom dobu rocka u Jugi i razlogu nagle ekspanzije narodnjaka. Sejo mi je uvijek bio drag, Pusenje je Pusenje jebiga, u bilo kom nacionalnom sastavu, prvi rock bend koji sam slusao. Tekstovi pjesama poput “Balada o Pisonji i zugi” na umu osmogodisnjeg djeteta ostavljaju neizbrisiv trag. Ramba smatram supkom otkad je prije par mjeseci upad na svoju svirku naplacivao 15 Konvertibilnih Mozgova. Nisi Hendriks, mater ti nezajazljivu. Sejo povremeno postavi neko pitanje, Rambo odgovara.

Kaze da je rock u onoj drzavi dozivio medijski bum kada je cika Joza Broz rekao da je ta muzika dobra. To je morao reci, jer tadasnji rock bendovi su bili protiv komunistickog uredjenja drzave, a Jozi nikako nije odgovaralo da neko bude protiv njegove tvorevine. Mislim se nesto, da su ti bendovi znali kakve ce biti posljedice unistenja tog rezima, kurac bi se bunili. I kurci im se ne bi bunili, umjesto da su srali protiv vlade guzili bi nesto i bili sretni. Kaze Rambo i da su narodnjaci dozivjeli ekspanziju jer seljaci postadose mocnici, a mocnici odredjuju kakva se muzika vrti na radiju, po principu koliko para toliko muzike, pa je rock marginalizovan. Kaze i da je prisustvovao nekom festivalu gdje su profesionalni pjevaci narodnjaka nastupali pred petsto retardiranih djecaka i djevojcica, ili kako se on izrazio - djeca ometena u razvoju. Danima poslije koncerta ta djeca se nisu mogla smiriti, bila su preodusevljena. Logican zakljucak je da je to ta talasna duzina, narodnjaci su muzika koja je na nivou sa retardiranom djecom, sto se slaze sa mojom, davno izgovorenom mislju, isprovociranom nepodnosljivim ponasanjem dvojice prijatelja koji su tvrdili da se samo uz narodnjake mozes napit: “Naravno da se vecina ljudi najlakse napije uz narodnjake, naravno da im najvise ta muzika odgovara dok im mozak radi nekoliko puta sporije nego inace, kao i glupim ljudima. U narodnjacima se stalno ista melodija ponavlja, a objasnjenje televizije koja je kod nas emitovala Teletabise na pitanje “Zasto ovakvu glupost emitujete?” je bilo “Djeca vole kada se predmeti i pojave ponavljaju”, pa dolazimo do zakljucka da sto je osoba gluplja i pribliznija nivou djeteta, to vise uziva u narodnjacima.”, na sta su ta dvojica mojih prijatelja jako odlucno i mudro odgovorila: “Ae ‘arane ne seri!”. Sto ti je rec inteligencija.

To se odnosi samo na vecinu, ne treba svako da se pronalazi u ovim rijecima, neki ljudi jednostavno previse razmisljaju o drugim stvarima, muzika im je nikoji kurac u zivotu, pa im je svejedno hoce li se pustati narodnjaci ili klasicna, ali kako najveci sefovi (svi mahom iz neke selendre podno nekih brda) slusaju narodnu, pa naravno da ce se instinktivno i sasvim nenamjerno pokusati pribliziti guzonji, makar po muzickom ukusu. A ni kajmak na dnevnom meniju nije tesko podnijeti kada je poslovni uspjeh u pitanju, al to nije tema danasnjeg izivljavanja na notepadu. Tema je, kao i uvijek, picka. Nije Joza rekao da je rock dobar za dobrobit naroda, vec za dobrobit svoje fotelje, jer se razularena i zagorjela muska masa spremala na drzavni udar, shvativsi da se zenske loze na buntovne rokere, a s obzirom da je rock bio marginalizovan, bile su pod velikim pritiskom jer je bila prevelika razlika izmedju onoga sto zele i onoga sto mogu imati. A i Joza licno je pokupio velike simpatije rulje davsi zeleno svjetlo, sto mu je osiguralo jos cvrscu vladavinu, jos vecu moc i picke ko salate. A narod naivan, ali sretan. Sve je dobro dok gradom ne pocnu hodati milicajci kanibali.