To jutro, naravno - panika. Koja je trajala citav dan, taman dovoljno da svima pukne film koliko sam naporan. Ali navece sam bio miran i tih k’o Sony mp3 player bez slusalica. Procedura kaze da se jelka treba ostaviti ispod otvorenog prozora u dnevnoj sobi, Djed Mraz ce uci, okititi je i staviti poklone ispod nje, ako vidi da sam dobar, ali ne smijem ulaziti u sobu, jer ako ga vidim uplasit ce se i zbrisati, a poklone nece ostaviti. Sjedio sam u kuhinji sa sestrom i mamom i pitao ih zasto tata nije u kuhinji, ako vidi Djeda Mraza nece dobiti poklone od njega. Sat - dva kasnije ulazi tata i sa neskrivenim ushicenjem saopstava da je bio Djeda Mraz. Panicno trcanje prema dnevnoj sobi je uzrokovalo spoticanje o’ prag u kuhinji i bucno tras facom o’ pod, ali kada imas 4 godine i pokloni te cekaju, pojmovi ‘bol’ i ‘povrijedjen ponos’ ne postoje. Dizi se, nastavi jurcat’. Stajala je na regalu, u svojoj velicanstvenoj velicini i bljestavilu, okicena stotinama ukrasa raznoraznih oblika i boja, cokoladicama, vatama koje predstavljaju snijeg, lampicama koje su obasjavale euforicni izraz lica djeteta odraslog u bajci, zelenim papirom pokriveno dno jelke ispod kojeg se naziru pokloni, a na vrhu grandiozni stakleni predmet oblika repetitora na humu. Jebote.

Dobio sam savrseni poklon - veliki milicijski automobil na baterije. Fur’o je, vrtio se, treptala su mu svjetla, sirena je svirala, mojoj sreci nikad kraja. Mama je od Djeda Mraza dobila video kasetu na kojoj je velikim slovima pisalo ‘Haris Dzinovic’. Tada nisam znao zasto place. Ostalih poklona se ne sjecam, jer kasnije se citava familija sjargala u nas stan, jelo se, pilo se, dernecilo se, a nas nekoliko juniora pozaspasmo od umora k’o zaklani. Mama je skoro svaki dan pustala kasetu i pjevala, a ja sam svaki dan iritirao sve oko sebe sirenom na autu. I onda jednoga dana nestade struje. Baterije u autu se potrosise. Mama je i dalje pjevala, ja sam se i dalje igrao, u tisini. Sjecam se, rucali smo u dnevnoj sobi. Auto na podu, meni na dohvat ruke. Roletne su bile spustene, u hodniku su bili yogi duseci, u kuhinju je bilo opasno ulaziti, a u spavace sobe cak i zabranjeno. Na sred stola vruc hljeb, tek iz peci, ispred nas tanjiri, hagra u njima. Jede se u tisini. Uzimam sredinu hljeba, jer korica je tvrda i necu da je jedem jer nemam zdravih zuba. Toliko mi je dosadno da pocinjem da se igram sa hljebom. Vrtim ga po ruci, gnjecim ga, pocinjem praviti oblike od njega. Ocev glas prekide tiÅ¡inu: “Ne igraj se sa hljebom!”. Pogledam ga iznenadjeno i bez prekida se nastavljam igrati. “Ne igraj se sa hljebom, jedi!”, zagrmi glas jos jace, a ja se prepadoh, uzeh kasiku u ruku i natrpah usta. Lagano, hiljski, ponovo pocnem vrtiti hljeb po rukama. Uz zvuk loma plastike, tamno plava papuca prekri auto. Satima sam plakao, ali tek nakon sto sam pojeo rucak i otisao u cosak hodnika. Tek tada sam shvatio sta tacno znaci ‘povrijedjen ponos’. Kada znas da si zasluzio to sto si dobio, kada si svjestan da si samog sebe zajebo sopstvenom gluposcu i tvrdoglavoscu. Mama je i dalje pjevala, a ja sam puzao po podu i ispustao neartikulisane zvukove, glumeci da sam milicijski automobil. Te godine Djed Mraz nije kitio jelku. Jedini poklon koji sam dobio bio je od komsinice sa prvoga sprata, jedno kuhano jaje. Euforija, nevidjena radost i panicno trcanje uz stepenice uzrokovali su saplitanje o’ iste i ne toliko bucno tras moje face, kao i jajeta o’ hladan beton.

Ove godine slavim sa nekoliko drugova i drugarica u finoj kucnoj atmosferi uz lagane zvukove gitara, basova i bubnjeva, nekoliko kultnih trash filmova, dosta hrane, malo herbe i puno pica. Bit ce mi lijepo, bez obzira sto sljedeci dan moram na posao. Pelijepo, u poredjenju sa nekim proslavama Nove Godine. Sranje, u poredjenju s’ drugim.