Fascinantna je ljudska potreba da sopstvene frustracije lijeci tudjom mukom. Bijase djevojka, lijepa kao andjeo nacrtan rukom umjetnika perfekcioniste, njezna poput kapljice rose u ljetno svanuce, struka tankog poput nekih dosjetljivih literarnih metafora, skoro nadrealno privlacnih grudi, kobno zavodljivih kukova i guze cije trljanje od muskarcev alat ljubavi pretvara istog ili u pitomo mace ili u podivljalu zvijer, zavisno od intenziteta trljanja. Volio sam je. Volio sam je odozgo, volio sam je odozdo, volio sam je straga, volio sam je prstima, kurcem, jezikom, volio sam je cak i nosom. Jos uvijek mogu, ako se skoncentrisem, osjetiti slatkasto medni ukus najukusnije picke koju sam objedovao u zivotu, no mirisa sa jastucnice se ne sjecam, niti ga vise osjetim na onom mjestu gdje je bio polegnut njen tanasni vratic. Ves masina i neki hemijski proizvodi sa reklama su se pobrinuli da se miris zauvijek izbrise sa te jastucnice od frotira. No djevojcini kvaliteti nisu se zavrsavali na njenom izgledu, znala je i progovoriti koju. Laz. “Toliko te volim, da mogu, udahnula bih te!”, cvrkutala bi mi na uho, znajuci da mi je ego nekoliko koraka ispred razuma. Zavodila me je strucno, koristeci moju deformaciju davanja velikog znacaja detaljima. “Skakilja me!”, rekla bi i mazno se cerekala dok bih je ceskao po guzi. Fatalna zenska, neki bi rekli. Patoloski lazov i nezrelo deriste, rekli bi drugi. Ja kazem hvala. I boli vas kurac.

Lijepom iskustvu prethodio je jedan izuzetno fascinantan fenomen. Naime, pojedini isfrustrirani beskicmenjaci su se nasli kompetentnim da mi izloze svoje misljenje o malenoj, pritom se ponasajuci kao da im je dat razlog za takvo sto. Bezobraznici jedni bezobrazni. Dijete sam haustora, odgojen u skladu sa gradskim, kulturnim moralnim normama. Imam svoje probleme, svoje dileme, misli, zelje, teznje. S’ druge strane, djeca mahale su odgojena u skladu sa moralnim normama mahale. A mahalas nema svoje probleme, dileme, misli, zelje i teznje, vec ih njegov komsija iz susjedne kuce ima. I onaj u kuci prekoputa komsije. A onda se dogodi rat. Haustorasi pobjegose u bolje sutra, a mahalasi se u velikom broju sjargase u haustore. Komsija iz susjedne kuce je prestao imati probleme, ali ih je dobio komsija iz stana prekoputa, a bome ni komsinica u liftu nije sasvim nacisto s’ pamecu, bas je neki dan gledam kako kupuje tampone, bit ce da je nervozna jer je dobila pa nece da se pozdravi, a ni komsija iz stana prekoputa joj ne ide kasno navece popravljati vodoinstalaciju zadnja dva dana. Naucio sam, a volio bih da nisam, identifikovati te mahalase. Prepoznatljivi su po tome sto imaju misljenje o svakome. Ne o svemu, vec o svakome. To misljenje formiraju ne kroz poznanstvo sa nekim, vec kroz informacije do kojih su dosli o nekome, a znamo princip po kojem se sire informacije - ko na Ilidzi prdne, na Carsiji se usro. Igra gluhih telefona na velikom planu. Tako i dobre ljubavnice postaju kurve, a “kurva” je pojam koji vezem za prostitutke, ne djevojke koje se znaju zabaviti i uzivati. Zanemario sam “dobronamjerna” upozorenja beskicmenjaka i uprkos tragicnom kraju (oh ta teatralnost), proveo se onako kako se isti provode samo u snovima. Komsijinim snovima. Pa je onda pocela “Jesam li ti rek’o?!” prica, k’o biva da doticni ne izgubi na kredibilitetu, a to sto je izgubio na mozgu nikada i nije bilo od neke vaznosti.

Prosjecan ljudski um funkcionise na principu jednostavne matematicke funkcije. Pametan covjek kaze da je 1+1=2. Glup covjek kaze da je 1+1=3. Moj um funkcionise na principu neke kvazi-jednacine sa sto varijabli i isto toliko operacija, pa je greska u rezultatu skoro neizbjezna. To je razlog mojim neprimjerenim reakcijama, ponekad cudnom, cak i neprihvatljivom ponasanju. Previse analiziram i onda se zajebem. No sve racunice upucuju na to da se ovaj put ipak nisam zajebao, mahalasi zaista jesu osobe kojima sopstveni zivot ne pruza nikakvo ispunjenje, pa se ispunjavaju mojim. Kurcem. To mi je nekada imponovalo, kada bih cuo od nekoga da se po mahali prica o tome kako sam se pokusavao uzverati na drvo i preko grana uci kroz prozor komsinici na prvom spratu, pokloniti joj ruzu i original Monolith Baby album, ali sam se okliznuo i pri padu poderao farmerke i kita mi se zakacila izmedju dvije grane pa sam visio gologuz sedam sati dok mi erekcija nije ohanula, da bih na kraju pao u one iste ruze odakle sam ukrao tu jednu i trn mi se zabo u testis pa su ga morali odstraniti i od tada mi je onaj preostali hiperproduktivan i stalno natecen, pa otud moja bolesna nezasitost praznjenjem istog. Zasto da ne, i los publicitet je publicitet. No u neka doba shvatih da publicitet nije ono sto mi treba tako da su me mahalanja prestala uveseljavati. Postoje daleko ljepse aktivnosti kojima se covjek moze baviti, poput sadjenja drva. Bas bi lijepo bilo kada bi ljudi sadili drva umjesto sto mahalaju, jer iako sadjenje zahtijeva veci intelektualni napor, najblize drvo je dvadeset metara udaljeno od mog nebodera, a pogled na sugradjane bi mi bio mnogo ljepsi ako bi najbliza krosnja zaklanjala isti. Jebem li vas, sugradjani moji.

“Mozda bih trebao izaci. Da, definitivno bih trebao izaci. Strah me je, glupo je i nepromisljeno, no ipak cu to uraditi. Red je, ipak sam ja gost. Ali gosti su i svi ovi ostali ljudi koje prvi put u zivotu vidim, zasto oni ne idu, sigurno im je lakse nego meni, iskusniji su. I njima kao i meni trebaju cigarete. I piva. No najmladi sam, tako da je pokret neminovan. Sta god da se desi ostat cu miran i priseban, ponasat cu se normalno, necu dozvoliti da hipersenzibilnost kojom su mi okupana sva cula nadvlada zdrav razum. Disat cu duboko, no ne toliko duboko da se primjeti izoblicena percepcija mladahnog uma naglo i nenadano bombardovanog sasvim novim iskustvima. Hodat cu polako, ne dozvoljavajuci da bilo ko posumnja da se iza paravana velikih krupnih ociju, zavodnickog glasa, samouvjerenog hoda i sarmantnog ophodenja krije izopacen, iskrivljen, sokovima pregazen um koji za cilj ima kontrolisati kompletnu motoriku onemocalog tijela dok isto pokusa obaviti nemoguci zadatak odlaska u supermarket i vracanja na fascinantno poucan afterparti. A mozda bi ipak bolje bilo da se ponasam ko priglupi pijani balavac koji je citavu noc lokao Tuborg i drkao kurac na pornice Tesse West, slusajuci kako se mladolika ujna peto vece zaredom kara sa gnusnim debelim mafijasem za sto maraka po jebacini sa kojima ce osigurati hranu, uredno placene rezije i potrebstine za skolu balavom kopiletu. Da, neka bude tako, danasnja civilizacija je ionako naviknuta na najodvratnije oblike tlacenja ljudskog tijela i duha pa se lakse miri sa cinjenicom da im je prvi komsija poremeceni alkoholicar koji svakodnevno crijevom od ves masine mlati zenu i djecu, nego sa bezazlenim cjelovecernjim provodom neshvacenih mladih ljudi koji ceznu za opstom srecom i blagostanjem.”

Teturajuci kroz redove prehrambenih proizvoda Zvjezdan je dosao do mnogih pametnih zakljucaka. Naime, slucajni prolaznici imaju problema sa odobravanjem leprsavog hoda koji bi se mogao okarakterisati kao lagano njihanje u ritmu muzike koja je samo u njegovoj glavi svirala. Kasirke smatraju nedopustivim da im se zaspe na pultu dok se ceka red. Mrmljanje o kontroli svijesti i globalnoj zavjeri dok se placa racun izaziva dizanje obrva koje prati upitan i zaprepasten izraz lica. “Cudan je taj svijet racionalnog razmisljanja i naizgled normalnog rezonovanja. Ko uopste odlucuje sta je normalno? Kolektivna svijest kompletne populacije zemaljske kugle se mijenja po potrebi “velikih igraca” cije marionete lako mogu biti politicari, mediji, cak i umjetnici.”, mislio je, nesvjesno plesuci sa kolicima ispred samih vrata za izlaz. Ko zna koliko je ovaj performans trajao. Zapravo, trajao je tacno onoliko koliko mu je trebalo da se trzne ugledavsi namrgodzene face dvojice momaka iz obezbjedenja. Face su se priblizavale. “Volim vas, dobri ljudi!”, uzviknuo je, uzeo kesu iz korpe i istrcao iz konfuznog supermarketa, zadavsi se u panican bijeg.

Znatizeljno je posmatra. Pod tamno crvenim, prigusenim svjetlom, njena bijela koza, svilenija od kosulje koju nosi se presijava i mami ga da je uzme. Otpi gutljaj Jacka i rukom je pozva na krevet. Naga eskort djevojka poce mazno da puze krevetom, njeznim rukama mu skida gace i pocinje neodoljivo palacati svojim rozim jezikom oko njegovog palamara. “Oh, kakva profesionalna prostitutka i kako mi ga mocno glaba i balavi!”, pomisli slavni, bogati pank roker. Nakon ove vanserijske visokoklasne seksualne seanse je Bozjom rukom vajanu djevojku poslao po novac u sujednu sobu u kojoj njegovog pank benda menadzer boravi. Potom se istusirao, jeo skampe, razvukao dvije lajne koksa, smotao i sprzio dzoku, picnuo se i krenuo u elitni “Hangar” klub. Hangar je uradjen kao ogromni djavolji dancefloor u cijoj sredini se nalazi stari avion koji je zapravo VIP sekcija kluba, svojevsno legno seksa, alkohola, droge i ostalih lijepih poroka. Gornji dio nosa letjelice je odsjecen tako da se na mjestu instrument table nalazi audio oprema, a na mjestu pilota i kopilota su ili neki bend ili DiDzej. Veceras je nastupao Kai Tracid, omiljeni majstor elektronske muzike nasega glavnog lika. Po ulasku u avion od lude mlade klaberke dobio je narandjastu tableticu ljubavi. Pozdravio se sa nekim burzujima, namignuo jednoj slavnoj manekenki, narucio pice i kada ga je dobio, shvatio da mu se ne pije, te ga je ostavio na sanku. Dosao je do zakljucka da mu je dosadno te je izasao iz aviona i uputio se ka izlazu kluba, no kako ga je droga pocela raditi, a istovremeno pocela njegova najdraza trance numera, ipak nije mogao odoliti da se malo ne rasplese. Bio je lijep i nasmijan, ljudi oko njega su bili lijepi i nasmijani i sve je bilo nevjerovatno super. Odjednom, ostao je sam na danceflooru. Osjetio je ljubav. Cuo je rijeci boginje: “Hearing the music is just like seeing the colors of trance and feeling the power of acid!”, pomislivsi da je dobro sto je odbio onaj trip od pijanog menadzera kluba, jer ko zna kako bi lud sada bio. “Okej, ja znam dobro svirati gitaru, no ipak postoji bolje od najboljeg, a najbolji muzicki instrument je ljudsko tijelo. Samo da mi je nauciti taj body language, da postanem vjecni kralj dancefloora! Muzika! Ljubav!”, rece nekom nezainteresovanom konobaru i poce se nekontrolisano gibati i bacati u ritmu muzike. Bio je tako sretan.

U jutarnjim satima po njega stize spidom popravljeni menadzer u novom Bentliju i odusevljeno mu prica koliko je divno i nevjerovatno da se jedan klosar i beskucnik izvuce sa ulice i iz svijeta bezperspektivne buducnosti sopstvenim trudom zbog ambicije da postane neko i nesto. Nije lako godine provoditi svirajuci gitaru na ulici, skupljajuci feninge, pronalazeci slicne ljude koje jedini spas vide u svojim instrumentima, u stvaranju najstrastvenije muzike, u stvaranju panka, i na kraju uprkos svemu uspjeti i postati velik. “Nije meni cilj bio da postanem neko i nesto, vec samo da pobjegnem od tog svijeta u kojem se jedino rijesenje problema pronalazi u bijegu od stvarnosti zloupotrabom opijata…”, promumlja panker, kroz maglu se prisjecajuci nekog informativno-obrazovnog teksta za osnovnoskolce koji je procitao na internetu. Menadzer ga potapsa po ramenu uz rijeci: “Cekaj da vidis sta sam ti tek organizovao u sobi!”, pritom se histericno smijuci. Uslagirani, dezorjentisani, oronuli ljudi koji lupaju neke nebuloze o tajnim udruzenjima, svijetlo smedji prah, kasike, sprice. Kako to obicno biva u ekstremno sokantnim zivotnim pricama bogatih i slavnih, predoziranje je bilo neminovno, kao i prateca sahrana. Pepeo pepelu, prasina prasini.

Elem, te slavne, vedre, idilicne olimpijske osamdeset cetvrte godine, na svijet je stigla beba teska tri kilograma i deset deka, duga pedeset dva centimetra, kurcica od cenat i po’, placljiva na sestru nesvrstanu, dobrocudna na oca ateistu, tvrdoglava na majku Pravoslavku, sutljiva na tetku Muslimanku, oprezna na strinu Katolkinju, pritom jos i klempava i celava, krvava, sva nikakva, koju nazvase Tarik. Bila je to beba kojoj je zivot u startu podario sve sto zivot u startu moze podariti. Prvo mu je podario baku. Baka nije dala ni ruzan pogled da se uputi unuku njenom, zajedno je sa njim kupila sirom dnevne sobe razbacane autice, figurice i kockice, kasiku mu je u usta sa osmjehom na licu gurala i gledala kako mali vrag halapljivo zdere sve sto mu se nadje u dometu jezika, uzivala kada je beba prvi put sjela na tutu i odusevljeno reagovala na melodiju koju je ista ispustala cim bi se, dusa bakina, ispiskila. Vremenom je, dusa bakina, naucila i da kaki u tutu i uziva u ispustanju govancadi, kao i jednog poslijepodneva kada je baka, sjedeci na kaucu pored kojeg je bila tuta, zatvorila oci i utonula u duboki san. Najdublji. Sedmicama poslije Tarik je, djelom hodajuci, djelom trceci po stanu, ne shvatajuci sta se desilo, sa suzama u ocima dozivao baku, da bi na kraju, ne mogavsi je pronaci, briznuo u plac od kojeg je i vec procvjetalo Drvo Zivota na kraju uvenulo od tuge. Mjesecima poslije desilo se da je neko naruzio Tarika sto trci po stanu, na sta je on zaprijetio rijecima “Vidjeces ti kad baka dodje!”. Nedugo zatim, tek nakon sto su ga uciteljice u obdanistu pripitomile i tek nakon sto je konacno shvatio da ne treba tuci ostalu djecu, jer batine se batinama vracaju, otpoce krvavi sukob, u kojem se dvojica striceva i dvojica tetaka zadesise na suprotnim stranama. Period u kojem je zivot uspio podariti Tariku najvise sto je mogao ocekivati, podario mu je samog sebe. I tek sto se sve smirilo, tek sto se kompletna porodica, zajedno sa dva tetka i dva strica, skupila i shvatila da ni najgore ne moze unistiti ljubav i ljudskost, tek sto je Tarik nakon toliko godina zagrlio tetku i strinu zajedno, tek sto je otkrio da mu je otac najbolji prijatelj koji ce ga nauciti, osim plivanju i skijanju, svemu sto mu je potrebno u zivotu, svemu sto mu je dovoljno da od sina napravi muskarca, tek sto mu je uspio uputiti pogled koji je govorio o neizmjernoj ljubavi, sreci i ponosu, tek kada je trebao uci u proces formiranja osobe zvani pubertet, onda kada mu je najvise trebao, tek tada je Tarik shvatio tezinu onog najdubljeg sna, kada je ocevu glavu drzao u rukama svojim dok je urlao “Probudi se, tata, probudi se!”. No ponos zamjenise suze, koje su se cak i mnogih godina poslije znale pojaviti kroz san, uz budjenje. Tarik, shvativsi da mu je sestra daleko bitnija od samosazaljenja, uputio joj je svu paznju i ljubav svijeta, nadajuci se da ce joj na taj nacin barem malo pomoci da se isplace, pomiri sa tokom zivota i nastavi zivjeti svoj. Nije ni sumnjao koliko su njegovi naivni zagrljaji i poljubci znacili. Nasao je, ponovo, nekoga koga ce da voli svim srcem svojim i koji ce mu istom mjerom uzvratiti. Nekoga sa kim ce moci pricati, u povjerenju, o cetvorkama koje je dobio u skoli, znajuci da ce mu biti ocitana bukvica, shvatajuci da majka ne bi imala snage objasnjavati ogromnu razliku izmedju odlikasa i ostalih. No, kao i svaki u Tarikovom zivotu, i taj odnos je iznenada prekinut odlaskom, ovaj put makar sa nadom u povratak. Vremenom je, nekako, Tarik pronasao najboljeg prijatelja u majci. Mladi, no strastveni drkadzija, tek krocio u pubertet, brzo je shvatio da tezinu sopstvenog odgoja nikako ne moze samo njoj prepustiti, pa se odao prvo losem drustu, potom cigaretama, a onda i alkoholu, u svrsi boljeg razumijevanja toka zivota i olaksavanja tegobnog posla samohrane majke. Naravno, tek sto je poceo otkrivati najdublje tajne jednog pubertetlije svojoj majci, sestra mu se nenajavljena pojavila na vratima i zivot mu se ponovo okrenu u drugom smjeru, smjeru cistog, zdravog i prirodnog razmisljanja. No ustvari, vec je bilo kasno. Zene su vec uplele svoje duge, njezne prste u Tarikov zivot i vec su mu uspjele pokazati koliko je zivot, cak i iz tog aspekta ljubavi, kurvin sin. Shvatio je Tarik, iako to nije pokazivao, na sta se zivot svodi. I poceo je, nakon skoro svih zivotnih ispita koji su baceni pred njega i koje je polozio, zivjeti po pravilima.

Danas se Tarik opija po nekim bircuzima, silji sa rajom, salje srceparajuce poruke svojoj ljepsoj polovini, znajuci da srce ne kuca istim intenzitetom na obje strane, jer ljubav je obostrano davanje samo jos u Diznijevim bajkama. Danas Tarik, po milioniti put u svom zivotu, saznaje da se ne isplati biti covjek. Takodje shvata da je, koliko god puta to isto saznao, vec formiran karakter skoro nemoguce promijeniti i da ce mu se ista stvar jos par miliona puta desiti u zivotu. Shvata da prolaznici nisu ljudi, kao ni rodbina, sefovi, prijatelji takodje, a o zenama do kojih mu je stalo, koliko god on imao zelju da sama tema bude diskutabilna, takodje nema govora kao o ljudskim bicima. I on je prestao biti covjek. “Sve je to samo laz, navucena preko ociju u svrhu postizanja sto visocijeg ranga na dnu. Dobrodosli u Dno. Ugodan boravak vam zelimo.” Tarik je imao bas jadnu percepciju svijeta u kojem zivi. Vise nema. Poginuo frajer u saobracajnoj na Pofalicima prije par dana. A samo je meni stigao ispricati svoju pricu. Steta. Bas steta.

The Remek Djelo zavrsava idilicno-pateticnom scenom, opisanom po vec isprobanom receptu dugovjecnog literarnog kuhara. Debela, agresivna, u nedostatku intrigantnijeg lika slikovito opisana macka ozdravila, srce cangrizave babetine-svodnika se toboze smeksalo, maloljetna kurvica oko koje se citav svemir vrti se zaljubi u glavnog lafca, gospodina u poznijim godinama koji sa svojih poznijih dvjesto i kusur sa osmijehom na licu, nekom fenci antiknim muzickim ostvarenjem na usnama i dvije zdrave u glavi voza biciklo po prodavnici, misleci da je zaljubljen, ne znajuci da nisu u pitanju leptirici, vec salamonela u stomaku. Primitivni, iskonski sovinista u meni se pobuni i rece… Ne rece nista, zdrav razum ga poklopi i mudro prozbori:”Nije svijet crno-bijel! Znas ovu svoju malu neznanku tako kratko, a ipak kad je vidis ne primjecujes samo socne, pune usne koje te zovu, mole da zube zarijes u njih, ne primjecujes samo neodoljive, zamamne obline koje te navode na bludne misli, vec ti paznu okupiraju i od samog neba plavlje oci koje te, i sam znas, citaju bolje no sto citas sam sebe!”. Shvatih, nije do mog neznanja ili neukusa, vec do opste izmorenosti ponavljanjem, kako svakodnevnicom, tako i samim ljudskim bitisanjem. Nakon uvodnog mamljenja potencijalne publike, slijedi vec nebrojeno puta prezvakana, no na sto drugaciji i neprepoznatljiviji nacin servirana radnja, do samog hepi enda. No nije uvijek hepi end, progundzati ce vec povrsno zainteresovani naivac, prisjecajuci se par naslova visokotiraznih knjizevnih, cesce filmskih uradaka. Da, ali ne vraca li nas to na vec spomenuti isprobani recept? Stoga, pokusajmo staviti raspjevanog starca u nepredvidljivu situaciju: Visokorizicno je danasnje doba, a zaljubljeni curetak nije koristio zastitu pri skidanju junfa, te je fasovao triper, koji je putem oralnog zadovoljstva pronasao gostoljubivog domacina u samome starcu, od koga se u tim godinama ne moze ni ocekivati nista pametnije do naivnog tumacenja peckanja u spolovilu pri mokrenju kao puki mladalacki naboj koji potice iz oklembesenih sjemenjara, pratioca njegovoga slampavog alata.

No, kako bi ovakvo ismijavanje glavnoga junaka naislo na bujicu negodovanja ozbiljnih i uglednih knjizevnih kriticara, takvo sto uvazenom autoru nije ni proslo kroz glavu. Ipak, da nije svjetla, ni tame ne bi bilo i uvijek ce postojati oni koji ce, makar krsili zakone, radije glavom kroz zid, kurcem po labrnji, pa cak i prstom u govno, nebili se uspjeli malo izdvojiti iz sablasne jednolicne mase, cisto iz sebicnog osjecaja samozadovoljstva, nesputani resetkama zatvora koji civilizacijom nazivamo.

Nije prestajao dok krv potpuno ne pokri Striborovo lice. Baci ga na zemlju i poce ga udarati nogama. U glavu, u vrat, u stomak, nije uopste gledao gdje udara, bilo mu je bitno samo da potpuno iskali bijes na vec onesvijescenom, krvavom pijancu na podu. Jedan gost se osili i prileti, pokusa ga odmaknuti, a on ga zgrabi za kosu i silovito mu lice nabi na cosak sanka, pritom mu izbivsi sve prednje zube. Stribor odavno nema niti jednog zuba u vilici, ali sada je bilo upitno da li ce imati ijednu citavu kost u tijelu nakon sto pobudaljeli grmalj zavrsi sa njim. Podize ga i nasloni na sank, dohvati flasu iznad sanka, razbi joj dno i skoro citavu je zabi u Striborova prsa. Cuo se zvuk krckanja komada stakla u nemocnom tijelu. Poce da krklja, krv i pjena mu krenuse na usta, oci zakolutase. Gosti se razbjezase. Vlado baci les na pod i pljunu ga. Ode u ostavu, uze deku, umota ga i odvuce u sredinu prostorije. Polio ga je litrima alkohola, izvadio iz dzepa Air Force zippo koji mu je Lejla poklonila pet dana pred vjencanje i kresnuo. Gledao je plamen i prisjecao se koliko je molila svog brata iz Bostona da joj nabavi taj zippo, samo zato sto mu je djecacki san bio da bude pilot. Gledao je Top Gun bez daha. Privukao je stolicu blize mrtvom jadniku, otpio gutljaj vodke i bacio zippo na deku. “Dijelimo istu sudbinu u ljubavi, prijatelju.”, pomisli, shvatajuci da se ovaj propio kada je saznao da ga Milena vara. “Zar drugovi iz djetinjstva ovako da skoncaju, zbog prokletih zena?”, rece ravnodusnim glasom, izvadivsi cigaretu iz kutije i zapalivsi je od vatru sa deke. Suza mu kanu niz obraz.

Hitra milicija je dosla tacno na vrijeme da ugasi par preostalih plamicaka i ocisti zgariste. Striborov kostur su identifikovali po laznom Roleksu na zglobu gdje je nekada bila desna ruka. Vladino tijelo su skuzili u sumi neki klinci koji su se igrali ledenog cike dva dana kasnije, sa metkom u celu. Pistolj nikada nisu nasli.

“Koje mi uho zuji?”, upitah je, dok smo lezali i pusili zagrljeni, zaljubljeni. Mobilni telefon ucini da moje pitanje ostane bez odgovora. Neka rodica na nekom derneku, neki ljudi, neka muzika, neka droga i neki alkohol. Ko smo mi da se protivimo volji vise sile, nije bez razloga stigao taj poziv. Ulazimo u stan, kad tamo neki Dzek pali i gasi svjetlo. Ostala raja izgubljena. Djeca se nadrogirala. Motamo veselu cigaretu, pusimo je, gubimo se. Sta je ovo, neko mi je stavio drogu u dzoint. Vidi sto je svemir lijep veceras. A sto je smijesan, haha. Vidio sam tristo zvijezda padalica. I Mjesec pada. Gledam ga kako se priblizava, postaje sve veci. Past ce mi na glavu. Bjezi mala, gubi se, Mjesec ce nas zgnjeciti! Pruzam ruku da dohvatim pivu. Ma stotine kilometara do pive, ne mogu ja to. Neko mi baca klipu. Cuclam caj od hmelja i gledam This Binary Universe, psihodelicni DVD spoj elektronske muzike i profesionalnog grafickog dizajna. Nestajem u nadrealnim zubcanicima, spiralama, robotima, bundevama i morbidnim incestuoznim crtanim likovima. Tonem u duboki san. Sanjam ljubav.

Otvaram rosne oci. Sunce jos uvijek nije izaslo. Cokih je u celo i zbrisah. U nove radne pobjede.

Opravdavam se cinjenicom da mi je ispran mozak. Svima nam je. Dokazi su svuda oko nas. Upalis discovery channel i vidis onog Dzon of Goda. On umislja da je neki prevarant, sta li? Dosla zena kod njega na lijecenje, on joj neke ublehe bac’o i nije joj pomogao. Otisla u bolnicu, doktori joj izlijecili tumor i ona na discoveryju tvrdi da je izlijecena konvencionalnom metodom ‘kroz’ Dzon of Goda. Dzon of God je uistinu cudotvorac! Ono sto mene sekira je slijedece: Ljudi sirom planete puse foru. Gledamo te gluposti i automatizmom, uzrokovanim nerazmisljanjem, prihvatamo suplju pricu zdravo za gotovo. Otupljujemo do tacke kad nas glava pocinje boliti od previse razmisljanja. Kao mene sada. Tu gdje me boli glava dolazi do neprirodnih mozdanih aktivnosti. Aktivnosti koje prestaju konzumiranjem nekog od danasnjih lijekova protiv glavobolje. Ako nam lijekovi mogu zaustaviti neprirodne mozdane aktivnosti, sigurno mogu i prirodne. I tako se u jednoj bolesnoj glavi stvori ideja o primjeni svakodnevnih lijekova u svrhu kontrole uma. Farmaceutima nije tesko smuckati neki otrov koji nam onemogucuje koristenje odredjenih dijelova mozga, poput onih za logiku ili individualnu svijest. Onda testiraju lijek. Stave masu pred televizor i masa upija. Nauka tezi robotici. Covjek kojem mozes kontrolisati um je savrseni robot. Stvoritelja pretvaraju u stvorenje. Nekolicina unistava ljudstvo. Globalno zagrijavanje, ratovi, teroristicki napadi, dentalna zavjera, nuklearke, nestanak srednje klase. Znamo da sami sebe vodimo ka unistenju, ali nismo svjesni toga, tako da ne osjecamo potrebu da napokon kazemo “Pa stani pizda ti materina, dze si krenuo, sta to radis?”, iako vise nije ni 5 do 12 vec 12 i 5.

Mir, sreca & prosperitet su misaoni pojmovi. Robovlasnistvo u kojem zivimo nam je predstavljeno kao sistem slobode. Strah me je da nije kontrola misli zasluzna za pasivnost pri pogledu u nemilu buducnost, vec prirodna ogranicenost ljudskog uma, jer prvom mozda ima lijeka, ali drugom - tesko. Smijesi nam se crna sudbina.

Dan, kao svaki drugi, prepun stilskih sredstava za pazljivog posmatraca i iskusnog umnog jebaca. Dok su paukovi pleli, nekom smrtonosnu, a nekom iritantnu mrezu u blijedo zutom-bijelom cosku sobe, dok su ponosni, ruzni i agresivni vlasnici setali ruznu i agresivnu pascad vilsonovim, dok su slabiji, zuti i narandjasti listovi padali sa visina od nekoliko metara, a zeleni jos uvijek odolijevali zovu jeseni i gravitacije, tada sam dosao na ideju da jednog dana, kada bude isti takav, sjednem za kompjuter i napisem pricu o tome kako je to bio pravo lijep dan. Skoro k’o ovaj danas, ni previse toplo, ni previse hladno, mozda malo hladnije nego toplije, ali ne previse hladno. Vrane su proizvodile onaj njihov glasni, iritantni zvuk koji ne znam kako se zove, tiho, ali dovoljno glasno da se cuje, ne preglasno. Mali slapovi (slapcici?) Miljacke su nagnali kapi vode da odjekuju svom snagom pada na vodu, ali ne dovoljno glasno da bi prigusili zvonak i tup pad govneta preko slapa, koji nije bio preglasan, tako da se zvuk zubora svijetleceg vodoskoka u basti ispred kafica cuo kristalno jasno, ipak se savrseno uklapajuci u zvuk govneta, kapi vode i vrana, poremecen zujanjem vjetra koji je hladio sunceve zrake tog toplog, oblacnog poslijepodneva. Dan, kao svaki drugi, prepun stilskih sredstava za pazljivog posmatraca i iskusnog umnog jebaca.

Dok su paukovi pleli, nekom smrtonosnu, a nekom iritantnu mrezu u blijedo zutom-bijelom cosku sobe, dok su ponosni, ruzni i agresivni vlasnici setali ruznu i agresivnu pascad vilsonovim, dok su slabiji, zuti i narandjasti listovi padali sa visina od nekoliko metara, a zeleni jos uvijek odolijevali zovu jeseni i gravitacije, tada sam se sjetio proslogodisnje ideje da jednog dana, kada bude isti takav, sjednem za kompjuter i napisem pricu o tome kako je to bio pravo lijep dan. Za mene, lijep k’o svaki drugi. Ne dozvoljavam da mi lijepe stvari promaknu. Ma kako banalne bile. Ljepota uljepsava zivot. Zivot je lijep.

Usao je u veliki, napucani stan, zavalio se u fotelju, izvadio pola panja trave zaostalog od sinocnjeg derneka, rizlu plus i kutiju cigara. Motao je dzoint i prisjecao se lijepih trenutaka sa Kanitom. Jedno vece je kupio bocu za njega veoma skupog vina, nasuo u visoke case i stavio na sto pored dva dzointa, navukao roletne, upalio romanticnu crvenu lampu u cosku sobe i cekao da se ona pojavi. Ali ona nije dosla. Zaboravila je dogovor. Odlucio je da joj se osveti sljedeci put kada se nadju. Nije dugo cekao. Prijatelj iz srednje ga pozva na rodjendansku proslavu, iako mu nije bio rodjendan, ali to naravno nije razlog da se sta ne popije i ne pojebe. Nakon par konjaka Kanita je mijesala guzom u Zalrifovom krilu. Bili su sami u spavacoj sobi. Uhvatio je za struk, bacio sa sebe na krevet i legao na nju, pritisnuvsi je svom tezinom svoga tijela. Desnom rukom joj mijeseci guz, podvuce lijevu ruku duz lastisa grudnjaka i otkopca ga laganim potezom, prekinuvsi je u po’ “Jel’ pokusavas jednom rukom da mi otk” recenice. Dvije glatke mljekare velicine rukometne lopte se zanjihase na slobodi. Desnu bradavicu joj zarobi medju prste, lijevu medju zube. Stresla se, glumeci uzitak, kad je zavukao desnu ruku pod njene farmerke i gacice i naglo joj nabio prstenjak citavom duzinom u supcic. Svukao ju je potpuno, potom je zgrabivsi za kosu i ugrizavsi za vrat. Prislonio je vrh svoga majmuna na vrelo grotlo picje i njezno ga trljao, dok Kanita vise ne mogade izdrzati: “Upri u me k’o u kravu!”. Nabio ga je do kraja i sacekao par momenata, dok se bol koja se prolomila krhkim mladim tijelom ne pretvori u uzitak i cistu pozudu za divljom jebacinom. Karao ju je grandiozno narednih petnaest-dvadeset minuta. Svrsili su u stilu modernih pornica, on testirajuci koliko joj je grlo duboko, padnuvsi u trans kada ga je progutala cijelog, ona drkajuci otromboljeni, nabubreli krvavo-crveni klitoris. Lezali su zagrljeni, ali nezadovoljeni i prazni u dusi. Pa su se ponovo bacili na posao, mijenjajuci poze, ritmove i melodije tucanja. Kada se, nakon pola sata, napokon umorise - nastavise dalje. Zbog trece ture Kanita citava tri dana nije mogla normalno hodati ni sjediti, pravdajuci se momku da je pala niz stepenice. Na njegovo pitanje jeli pala niz stepenice ili je radila spagu na stepenicama se samo osmjehnu i pokaza zlatnu narukvicu u izlogu. Zalrifu je osim crvenog glavica ostao lijep osjecaj unutrasnjeg blagostanja i zadovoljstva, kao i ideja da bi se mogao svetiti u ratama, sto cesce moguce. “Volim je.”, pomisli.

Zvonjava mobilnog telefona ga prekide u po’ dzointa, potpuno mu rasprsivsi misli. Nepoznat broj. Ipak se javio. Kanitina sestra vristi “Dolazi na urgentnu!”. Petnaestak minuta kasnije stajao je pored bolnickog kreveta i ronio suze. Kanita lezi na krvavoj postelji, dok se njena probijena pluca bore da udahnu jos jedan, posljednji put. “Doktore, doktore, pomagaj bog te jebo!”, urlao je izabranik srca njenog, dok je ona ulazila u svjetlo na kraju tunela, znajuci da povratka nema. Pred umirucim ocima su se munjevito mijenjale slike njenog savrsenog zivota, time izazivajuci jos vecu bol, jer spoznaja da sve to gubi sama za sebe je pogubna, a kamoli jos i udar golfa 4 pri brzini od 80km/h u krhko mlado tijelo. Izdahnula je uz dugi “Ohhh”, strastveno, kao sto je i zivjela. Kurva.

Kako ja pak shvatam da takva nagradna igra ne postoji, dozvoljavam svom glavnom liku piscu ovakav propust, omogucavajuci mu da na kraju ipak ne postane predmetom ismijavanja nekih tamo sporednih likova. Skoncentrisimo se na glavnog lika, jebo sporedne likove. Sporedni likovi su ionako sve same oskudno odjevene zene, pa nicem drugom ni ne sluze. Pisac pomisli da se zanio, ali je ipak odlucio da nastavi, shvatajuci da njegove najmracnije misli izlaze na sunce, da govna isplivavaju i da je to jedinstvena prilika da roman postane bestseler. Ja pomislih da sam pretjerao, ali uzimajuci u obzir da je ovo prica u prici, osjetih ostru bol podno mokracnog mjehura i nastavih dalje sa kontraindiktornostima i koristenjem rijeci cije znacenje u ovom trenutku ne shvatam najbolje, niti znam da li ih pravilno upotrebljavam, ali daju na znacaju. Prva prica zvat ce se Prica Prva, mudro i snalazljivo odluci pisac i poce se histericno smijati svojoj gluposti i nedomisljatosti. “Osjecaj nepripadnosti je uzasan. Kazu. Ja ne bih znao.”, napisa pa zastade, pomisli da je to laz, nervozno iz jeftine kutije izvuce jos jeftiniju cigaretu i zapali je. Posmatrao je kako mu zar u talasima krade duhan pa pozuri sa uvlacenjem stetnih materija u svoja vec sasvim crna pluca.

Kada je shvatio kakvu glupost radi, posmatrao je igru dima. “Razuzdan, slobodan, bez ikakvih problema”, pomisli pisac. Potom tu misao zapisa, shvativsi da je to idealna sljedeca recenica, koja omogucuje savrseno skladan nastavak price ali ipak suzava mogucnost izbora kraja. Pocetak je predvidiv iako ga pisu drugi, ali i kraj je, bez obzira sto ga pisemo mi, naizgled slobodna i svemocna bica. Tacke A i B su poznate, ali na nama je da te dvije tacke spojimo najbolje sto znamo. Ravna linija ili nedefinisana skrabotina? Nije zlatna sredina zlatna tek tako. Ali sta ako krenemo iz tacke A i nikada ne dodjemo do tacke B. Liniju proizvoljnog oblika ostavimo nezavrsenu, na pola puta? “Neka se zove Nezavrsena Zbirka Nezavrsenih Prica”, odluci pisac. Nazalost, zaludjen svojom zeljom da vjecno postoji zaboravio je osnovni zakon prirode, da sve sto ima pocetak ima i kraj. Ako ti, gospodine pisce, nisi u stanju da liniju produzis do tacke B, produzit cu je ja. Gubis mogucnost izbora, nemas slobodnu volju, ja ti krojim sudbinu i ja kazem da za tebe vise nema ni prostora ni vremena. Ionako si bio konfuzan i naporan lik.

Na drugoj strani pameti, u stanu relativno blizu Glavonjinom, plave kose i jos plavlje sljive na oku plakala je lijepa mlada zena. “Glupaco, kurvo!”, urlao je njen malo stariji i puno ruzniji muz, drzeci je lijevom rukom za kosu, desnom centrirajuci pleksus.

Na istoj strani pameti, na drugom kraju grada, sjede troje mladih ljudi. Dva mladica i djevojka. Sa osmjehom na licu i spokojnoscu u dusi posmatrali su kutiju cigareta na stolu. Svo troje posmatraju istu kutiju, a svako je razlicito vidi. Pozitiva mrtva. “Hoces s’ nama na pivu?”, djevojka prekide idealnu tisinu. “Ma samo vi, ja nemam snage da dopuzem do auta.”, teskog srca i jos tezih kapaka odgovorih. “Neznanje je blagoslov!”, pomislih, shvatajuci da mi se percepcija okoline i vremena vidno pogorsala, ali da su mi misli puno dublje, detaljnije i skoncentrisanije. Posmatram svijet iz potpuno druge perspektive.

Na trecem kraju pameti, na trecoj strani svijeta, sestogodisnje dijete gubi oba roditelja u samoubilackom teroristickom napadu. Nepredvidljivost onoga sto nazivamo zivot odnosi jos jednu zrtvu. Zrtvu, tragicniju od svih zrtvi odnijetih smrcu. Lako je mrtvima.

Dobio sam savrseni poklon - veliki milicijski automobil na baterije. Fur’o je, vrtio se, treptala su mu svjetla, sirena je svirala, mojoj sreci nikad kraja. Mama je od Djeda Mraza dobila video kasetu na kojoj je velikim slovima pisalo ‘Haris Dzinovic’. Tada nisam znao zasto place. Ostalih poklona se ne sjecam, jer kasnije se citava familija sjargala u nas stan, jelo se, pilo se, dernecilo se, a nas nekoliko juniora pozaspasmo od umora k’o zaklani. Mama je skoro svaki dan pustala kasetu i pjevala, a ja sam svaki dan iritirao sve oko sebe sirenom na autu. I onda jednoga dana nestade struje. Baterije u autu se potrosise. Mama je i dalje pjevala, ja sam se i dalje igrao, u tisini. Sjecam se, rucali smo u dnevnoj sobi. Auto na podu, meni na dohvat ruke. Roletne su bile spustene, u hodniku su bili yogi duseci, u kuhinju je bilo opasno ulaziti, a u spavace sobe cak i zabranjeno. Na sred stola vruc hljeb, tek iz peci, ispred nas tanjiri, hagra u njima. Jede se u tisini. Uzimam sredinu hljeba, jer korica je tvrda i necu da je jedem jer nemam zdravih zuba. Toliko mi je dosadno da pocinjem da se igram sa hljebom. Vrtim ga po ruci, gnjecim ga, pocinjem praviti oblike od njega. Ocev glas prekide tiÅ¡inu: “Ne igraj se sa hljebom!”. Pogledam ga iznenadjeno i bez prekida se nastavljam igrati. “Ne igraj se sa hljebom, jedi!”, zagrmi glas jos jace, a ja se prepadoh, uzeh kasiku u ruku i natrpah usta. Lagano, hiljski, ponovo pocnem vrtiti hljeb po rukama. Uz zvuk loma plastike, tamno plava papuca prekri auto. Satima sam plakao, ali tek nakon sto sam pojeo rucak i otisao u cosak hodnika. Tek tada sam shvatio sta tacno znaci ‘povrijedjen ponos’. Kada znas da si zasluzio to sto si dobio, kada si svjestan da si samog sebe zajebo sopstvenom gluposcu i tvrdoglavoscu. Mama je i dalje pjevala, a ja sam puzao po podu i ispustao neartikulisane zvukove, glumeci da sam milicijski automobil. Te godine Djed Mraz nije kitio jelku. Jedini poklon koji sam dobio bio je od komsinice sa prvoga sprata, jedno kuhano jaje. Euforija, nevidjena radost i panicno trcanje uz stepenice uzrokovali su saplitanje o’ iste i ne toliko bucno tras moje face, kao i jajeta o’ hladan beton.

Ove godine slavim sa nekoliko drugova i drugarica u finoj kucnoj atmosferi uz lagane zvukove gitara, basova i bubnjeva, nekoliko kultnih trash filmova, dosta hrane, malo herbe i puno pica. Bit ce mi lijepo, bez obzira sto sljedeci dan moram na posao. Pelijepo, u poredjenju sa nekim proslavama Nove Godine. Sranje, u poredjenju s’ drugim.

Kaze da je rock u onoj drzavi dozivio medijski bum kada je cika Joza Broz rekao da je ta muzika dobra. To je morao reci, jer tadasnji rock bendovi su bili protiv komunistickog uredjenja drzave, a Jozi nikako nije odgovaralo da neko bude protiv njegove tvorevine. Mislim se nesto, da su ti bendovi znali kakve ce biti posljedice unistenja tog rezima, kurac bi se bunili. I kurci im se ne bi bunili, umjesto da su srali protiv vlade guzili bi nesto i bili sretni. Kaze Rambo i da su narodnjaci dozivjeli ekspanziju jer seljaci postadose mocnici, a mocnici odredjuju kakva se muzika vrti na radiju, po principu koliko para toliko muzike, pa je rock marginalizovan. Kaze i da je prisustvovao nekom festivalu gdje su profesionalni pjevaci narodnjaka nastupali pred petsto retardiranih djecaka i djevojcica, ili kako se on izrazio - djeca ometena u razvoju. Danima poslije koncerta ta djeca se nisu mogla smiriti, bila su preodusevljena. Logican zakljucak je da je to ta talasna duzina, narodnjaci su muzika koja je na nivou sa retardiranom djecom, sto se slaze sa mojom, davno izgovorenom mislju, isprovociranom nepodnosljivim ponasanjem dvojice prijatelja koji su tvrdili da se samo uz narodnjake mozes napit: “Naravno da se vecina ljudi najlakse napije uz narodnjake, naravno da im najvise ta muzika odgovara dok im mozak radi nekoliko puta sporije nego inace, kao i glupim ljudima. U narodnjacima se stalno ista melodija ponavlja, a objasnjenje televizije koja je kod nas emitovala Teletabise na pitanje “Zasto ovakvu glupost emitujete?” je bilo “Djeca vole kada se predmeti i pojave ponavljaju”, pa dolazimo do zakljucka da sto je osoba gluplja i pribliznija nivou djeteta, to vise uziva u narodnjacima.”, na sta su ta dvojica mojih prijatelja jako odlucno i mudro odgovorila: “Ae ‘arane ne seri!”. Sto ti je rec inteligencija.

To se odnosi samo na vecinu, ne treba svako da se pronalazi u ovim rijecima, neki ljudi jednostavno previse razmisljaju o drugim stvarima, muzika im je nikoji kurac u zivotu, pa im je svejedno hoce li se pustati narodnjaci ili klasicna, ali kako najveci sefovi (svi mahom iz neke selendre podno nekih brda) slusaju narodnu, pa naravno da ce se instinktivno i sasvim nenamjerno pokusati pribliziti guzonji, makar po muzickom ukusu. A ni kajmak na dnevnom meniju nije tesko podnijeti kada je poslovni uspjeh u pitanju, al to nije tema danasnjeg izivljavanja na notepadu. Tema je, kao i uvijek, picka. Nije Joza rekao da je rock dobar za dobrobit naroda, vec za dobrobit svoje fotelje, jer se razularena i zagorjela muska masa spremala na drzavni udar, shvativsi da se zenske loze na buntovne rokere, a s obzirom da je rock bio marginalizovan, bile su pod velikim pritiskom jer je bila prevelika razlika izmedju onoga sto zele i onoga sto mogu imati. A i Joza licno je pokupio velike simpatije rulje davsi zeleno svjetlo, sto mu je osiguralo jos cvrscu vladavinu, jos vecu moc i picke ko salate. A narod naivan, ali sretan. Sve je dobro dok gradom ne pocnu hodati milicajci kanibali.

Nekada davno u doba covjekolikih majmuna jedan muzjak je imao jebacke odnose sa dvije zenke. To se ubrzo saznalo i majmunskom avlijom se brzinom svjetlosti rasirila teorija da ako jedan muzjak moze uraditi tako nesto, onda mogu svi. Zenke su postale nepovjerljive, stalno zajebavale muzjake i maltretirale ih, da bi nakon nekog perioda muzjaci odlucili da se sastanu i odluce sta im je cinit, avlija je u rasulu, zenke protestuju, nece da kuhaju mamutovinu koju su muzjaci teskom mukom ulovili, nece da odrzavaju pecine, i najbitnije od svega, ne daju im.

Skupili se svi muzjaci u zajepcini (zajednicka pecina, primitivna verzija prostorije mjesne zajednice) i pocese zasjedati: ugar ogar ik gruk. Na kraju su odlucili objesiti za muda onog muzjaka sto je prevario svoju zenku. Sretni i zadovoljni svojom odlukom pozurise da zenkama saopste sretnu vijest. Glavni i najjaci cupavac se pope na obliznje stablo i glasnim urlikom obavijesti zenke o odluci. Desilo se nesto neocekivano, prevarena zenka poce skicati, dlakom zarasle oci joj se orosise, ne zeli da voljenog gleda objesenog za muda, oprasta mu sve samo ako ulovi aligatora za veceru. Muzjaku varalici to nije bio neki problem, odlicno lovi aligatore jer im se hinjski prisunja s ledja i udavi ih lijanom. Ostali muzjaci se povinovase odluci prevarene zenke, a mnogi se u sebi cak i osmjehnuse shvativsi da mozda i oni mogu proci bez posljedica ako budu varali.

Skoro svaka osoba u jednom periodu svog zivota postaje svjesna sranja oko sebe i stavlja svoju licnost u drugi plan. Moj prerani ulazak u taj period je bio uzrokovan nemilim dogadjajem koji je i mnogo izdrzljivije i jace od mene prenerazio. Usao sam u period kada sam mislio (znao) da sam samo sicusni i potpuno nebitni kamencic u uzburkanom moru, a ravnoteza plime i oseke se morala ocuvati bez obzira na sredstva, makar to sredstvo bio ja. Pokusavao sam objasniti okolini zasto sam panker, zasto danasnji sistem ne valja, kvari ljude, polako ali sigurno unistava covjecanstvo, rizikujuci da budem potpuno izopsten od drustva. Bio sam uvjeren da trebam i da mogu promijeniti svijet, uciniti ga boljim mjestom za zivot. Ali, jednog vrelog ljeta sva moja uvjerenja i posljednje mrvice ideala padose u vodu. U polumraku, na plazi, po prvi put vidjeh izvornu ljepotu, svetinju, savrseni produkt majke prirode, ni manje ni vise nego 10 centimetara od mog nosa. Tu, u svom punom sjaju, mirisu i ukusu bijase picka.

Od tog trenutka, do dan danas sam cvrsto uvjeren da je jedini razlog mog postojanja picka. Tj. uzivanje iste. Nisam plitak niti bezosjecajan, sto brzopleti citatelj moze olako zakljuciti. Tesko mi je objasniti osjecaje koji imam prema picci jer ti osjecaji prevazilaze sve granice moralnih i politickih zakona, ti osjecaji se ne mogu definisati kao ljubav, jer covjek moze i prestati voljeti, ali picka je uvijek picka, svrha, moc, uzrok, posljedica, pocetak, kraj, ljepota, divota, krasota, savrsenstvo u jedinom materijalnom obliku poznatom covjeku. Slicne osjecaje imam prema vlasnicama istih, sa dosta manjim intenzitetom, jer na kraju krajeva, ne kontrolise vlasnica picku nego picka vlasnicu. Picka je tu vlasnica, zena je samo njen buntovni rob. Picka je nesto najvelicanstvenije i najvrijednije sto postoji. Zene, pazite svoje picke. Vrijede paznje.

“Sta imam izgubiti?”, mislio je, ali nije mogao smisliti nijedan odgovor. Hrabro je zakoracio preko praga svog stana, u mracni haustor. Pozvao je lift, rukom zagrabio po dzepu i izvadio kutiju york lightsa, u kojoj se, zajedno sa 6 cigareta, nalazio tamno crveni upaljac. Lift je ocigledno bio na nekom od visih spratova dvadesetospratnog nebodera, pa je, u nedostatku strpljenja i zivaca, odlucio sici stepenicama. Po rdjavoj navici, cigaretu je zapalio u haustoru. Vise puta su ga komsije kudile iz istog razloga, ali on nije obracao paznju na stare ljude kojima je sat vec davno otkucao. “Kad li ce odapeti vec jednom?”, stalno se pitao. Starost je prezirao, ali mladost je zivio. Zreliji ljudi su oduvijek govorili da preko svake mjere ide uzvodno, da je previse prkosan, buntovan. Neki su cak govorili da je lud, ali on se nije obazirao na tudja misljenja, kao da je znao da ona nisu bitna, kao da je od dana svog rodjenja znao sta ga ceka to vece. U stvari, nije mogao ni naslutiti. Izasao je iz haustora i uputio se ka malom, naizgled krhkom pjesackom mostu koji Talijani sagradise prije par godina. Navodno umjetnicko djelo. Znao je da nema smisla setati vilsonovim, jer njegovo, i postojanje mnogih drugih zavrsava upravo tu, na tom malenom, do tada beznacajnom mostu.

Stajao je drito ispred prve daske mosta. Nesigurnog hoda, zamagljenog pogleda i dalekih misli, odvazno je koracao preko mosta. Osjecao je da je taj trenutak sve blizi, da je neizbjezan i da je to kraj. U momentu vremenski nemjerljivom, na sredini mosta, kojoj se Bojan priblizavao, ukaza se avetinja, ociju crvenih kao vatra, usiju vilenjaka, lica poput antihristova, bezoblicne konstrukcije skeleta, koze prosarane jasno vidljivim tamno ljubicastim venama iz kojih zloba izvirase poput dima iz plamteceg ognja. “Dje si Ala, krme te ubolo!?”, viknu krezavi Tomo, pruzajuci ruku unezvjerenom Bojanu. Spustivsi dzoint, tupog pogleda i jos tupljeg uma pogleda Tomu i zakljuci: “Razbica”.

Raja su mi govorila da sam bolestan. Nisam bio bolestan, nisam znao. A oni nisu znali da ja ne mogu znati. Nisam imao oca koji bi mi objasnio kako se trebam ponasati i sta trebam raditi. Drkao sam danima i nocima i prizeljkivao dan kada cu konacno osjetiti vrelinu onoga na sezdeset cetvrtoj stranici engleskog plejboja iz aprila neke godine. Taj broj engleskog plejboja mi je poklonio djed sa rijecima evo sinko drkaj, oduzimaj se, nauci nesto. I ucio sam, dok nisam naucio skoro sve sto se moze nauciti. Prijatelji su mi se obracali za savjete, pitali me cemu sta sluzi, kako sta uraditi, za rjesavanje svih nedoumica sam bio zaduzen ja, majstor teorije. Prakticnog rada tada nije bilo ni na vidiku. Nekada bi se nazirala nada na horizontu, ali pocetkom srednje skole horizont je naglo postao prevelik za mene i potpuno mi zablokirao pogled. Ostat cu junfer do kraja zivota, mislio sam.

Ali “ljubav udari cesto tamo gdje ne treba i kad joj se covjek najmanje nada”, samo sto u mom slucaju nije ljubav bila u pitanju vec prilika da ga umocim. Ja klinac, ona zena, oboje pjani ko letve, ali nece. Kako nece, ranije je uvijek htio i mogao i trazio vise, a sad kad se konacno ukazala realna prilika mlohava cuna. Citava godina je prosla od toga dok nisam napokon osjetio cari famoznog vodjenja ljubavi. Cari? Dok sam se znojio nad strankinjom kroz glavu mi je prolazila misao da bi mi bilo mnogo lakse rucno ga odraditi nego ovako se muciti. Prevelika ocekivanja me prevarise, razocaranje je bilo neopisivo, bijes u meni jos gori. Znao sam da prvi utisak vara, ali sam se iznenadio koliko laze i zajebava pored toga sto vara. Sta zna dijete sta je sto kila, samo uzme i nosi…